Friday, 11 May 2018 15:01

tuga dolazi u valovima..borim se da sjecanje ne prekrije prasina

Rate this item
(0 votes)

..valovi su ogromni, neprekinuti i ljuljaju..o da ...kako samo ljuljaju.... I ta je tuga u biti krajnje iracionalna...ali naprosto neizdrziva. Jos mi odzvanjaju rijeci da uvijek trazim spas...izgovor, a nije, doista nije tako...meni izgovori ne trebaju, jednostavno ne mogu.  I nisam tuzan zbog sebe......

...tuga je..koliko je god iracionalna...jos je x10 velika i bolna...pisem to zamucenih ociju. I..kako sam vec sam sebi rekao..nisam ja tuzan zbog sebe ili mozda jesam...upravo zbog sebe...jer, ne pronalazim mjesto, jer ne mogu nestati. I sto me se vise primjecuje to mi je sve gore i gore, osjecaj smetnje i opterecenja je neizdrziv. Trebao bi biti sretan...a, ja si to ne dozvoljavam. Trebao bi....da, trebao bi...i sto sam vise, to vise pozelim samo nestati....ne znam, obecao sam, postoji li nacin pretvoriti se u nevidljivo, toliko se povuci u sebe da te nitko ne primjecuje. Jednostavno..koliko ja ne zelim, toliko puta dva...desavaju mi se ..na racionalnoj razini, prekrasne stvari, ogromne, velike toliko da rijeci ne mogu opisati...a ...a ja se magarac s time ne mogu nositi..jer, ubijedjen sam da nista...ali apsolutno nista po nijednoj osnovi ne zasluzujuem. I dok to pisem, intimno se jezim, bojim, ne zelim da mi netko od predragih ljudi na koje svakodnevno mislim(a..smijem li si dozvoliti i reci?) a srecom ih imam jako puno nesto zamjeri. Osjecam se povlasteno uz sebe imati prekrasne ljude..doista se osjecam povlasteno...no, istovremeno znam da to ..nistavilo koje jesam...ne zasluzuje. Sto vise 'postojim' to je volja za nestajanje veca i veca...i, prvo misli bjeze mojim curama...ne izdrzavam situaciju koja se neminovno desava...dosao sam u situaciju da mi..moje cure/zene govore da biti ce dobro. Doveo sam se da ljudi o meni razmisljaju...a, jednostavno ne zasluzujem...ne zasluzujem nista! U biti, niti ista trazim, zelim....nista, sve je jedno veliko nistavilo u meni. Skupljam snagu, energiju..petak je danas i iscrpljen sam, mrtav(smijesne li igre rijecima sam sebi slazem)...skupljam energiju za slijedeci vikend. Onome cemu bi se morao radovati...mislim, radujem se...a istovremeno se grozim, nadam se da cu izdrzati, znati potisnuti razmisljanja i osjecaje koji ce me...znam to, preplavljivati. Idem se druziti sa grupom velikih, jako jako velikih ljudi, druziti i voziti.... Nitko..ali doista nitko ne smije vidjeti nistavilo koje me razdire i kida na komade, moram skupiti energije...koje vec odavno nemam, dnevno se trosim, petak je i ne mogu, jednostavno ne mogu...kako se ono kaze..puko sam...po milionti put, vise doista nemam snage skupljati sam svoje dijelove. Odabrao sam spavati u satoru...jer, znam da ce noci biti ispunjenje plakanjem od nemoci, neimanjem snage...a ne zelim, ne smijem nikoga i ni na koji nacin opteretiti.....moram, moram otici, prvo jer to zelim...drugo jer si jednostavno ne mogu dozvoliti da se ne pojavim....zelim biti tamo. Znam..znam da cu imati priliku medju puno ljudi izvuci se u neki kantun, promatrati nasmijane ljude, opustene...u neobaveznoj 'kakofoniji' šala i pošalica.... Mozda tocno kako bi volio zivjeti, tiho..nevidljivo, bez da ikoga igdje i ni na koji nacin ne 'doticem'...smetam...a da sam uvijek tu ako nekome treba pomoci, ako nekoga treba nasmijati. Ponistio sam sebe, ne zelim da to nikoga opterecuje...treba za to imati snage svakoga dana, ja je...jednostavno vise nemam...kako je rekao veliki Štulić...istrosio se vremenom skroz na skroz.

I z akraj, mozda i kao opravdanje samome sebi, zelim si povuci paralelu sa jebenim Fratarsim za koji sam optuzen da glumim da ne mogu..jer da, navodno, ne zelim ici. U Livnu ce biti puno ljudi...neprimjetno cu se u svakom momentu moci izvuci iz 'gomile' ...stajati po strani i gledati nasmijana lica, uzivati u toj nevjerojatnoj pozitivnoj atmosferi. Nece mi nitko moci reci...posronja.. a daj, ajmo ovo ili ono, a daj posronja..popi pivo i biti ce sve dobro...funny shit! I znam da cu tamo..iako sam ispod kacige samo uzivati dok u glavi budem vrtio lica nasmijanih ljudi, dok mi u usima budu odzvanjale njihove mastovite rijeci i doskocice.....znam da cu si dozvoliti uzivati u onome sto obozavam...voznji po divljini...a, bez straha od samoga sebe, bez straha da pozelim ....'skrenuti'....nikada si nebi to dozvolio prirediti tim ljudima.....

Drugacije je kada sam sam...o da, onda je prica puno puno drugacija.....no, moram i ovdje sebi obecati i skupiti snage da u nijednom momentu nikome ne zasmetam..stavom, rjecju..pokretom....moram skupiti snage! Da li se radujem? radujem se i u istoj mjeri se bojim, bojim se da snage necu imati..no, pod izlikom djecackog sna....imati cu svoj kutak(sator) za plakanje i brisanje/skrivanje suza........

Obje su mi doktorice u slijedecem tjednu, sretan sam jer znam da ce ih razveseliti to sto cu reci da idem za vikend...nisam siguran (vise!) da uspijem do kraja objasniti kroz sto prolazim. U biti, pocinjem misliti i da sam njima visak...i, iako se borim...nekako sam sve blizi odluci da se i iz toga 'izvucem', jer..ne zelim, ne mogu...ne mogu trositi vrijeme uzalud..jer, ja sam jednostavno uzaludan..olupina i nistavilo.

odkad umirem...bas kao na poklon nekom svom!!!!!!!

Read 158 times

Leave a comment