Friday, 07 September 2018 08:54

ponedeljak......petak, subota

Rate this item
(0 votes)

....i tako svakog tjedna, vec 4 i po godine po 12 sati....i ne, ne zalim se...ovo je jedino mjesto (osim doma) gdje se osjecam 'sigurno', gdje sam u biti doma.... No, to ocito ne radim kako treba, radim lose...u biti ne radim, pa onda jos jednom...u biti radim stetu

I umoran sam, umoran sam za popizditi...nije to onaj neki umor...ovo je neizdrzivi umor od energije koju ulazem za 'funkcionirati' a da u biti ne funkcioniram. Kolicina tuge, one neke teske i neobjasnjive koju sa sobom vucem je neizdrziva. Borba sa svakodnevicom postaje preteska, ne uspijevam pronaci niti jednu svijetlu tocku...koliko se god trudio ne uspijevam...a, tako bi zelio...ili mozda i ne. I mozda nema smisla(ja nemam smisla)...sa svime bi se time jos i mogao..znao nositi kada nebih imao osjecaj da smetam. Tu na prvo mjesto stavljam svoju obitelj....ali uz njih(uf..koliko je tu ljubavi) i puno puno ...jako puno dobrih i dragih ljudi(koje isto tako jako volim). Jednostavno smetam. Smetam, pa bjezim i skrivam se, bilo kakav socijalni kontakt postaje mi nepodnosljiv....kao da u ocima vidim da smetam, volio bi nestati, zatvaram oci i zamisljam da me nema. I kada hodam, hodam zatvorenih ociju, i kada me vozi, vozim se zatvorenih ociju, skrivam se...jednostavno ne zelim da postojim. Duboko sam uvjeren da smetam, da sam niskoristi....duboko osjecam da sam samo teret....uvijek prvo svojoj obitelji..a kasnije i svim drugima, jedno staro i zahrdjalo sidro koje vuku za sobom bez potrebe. I to je to....ostaje mi naci samo neki tihi nacin da nestanem i da me nema, znam...mozda ce sumnja ostati..ali se tim vise moram potruditi kako mojim najdrazima nebi ostala veca trauma.

Dalje...i samom sebi zvuci paradoksalno, ali ja sam miran i znam da cinim dobru i pozitivnu stvar, micem se jer sam nista, jer samo smetam. Mozda se sam sebi pravdam, mozda i ne...ali, mozda sam i grijesio...tko nije, djeca su mi bila sve, od trenutka kada su se rodile, bile su mi i ostale sve na svijetu. Sada su odrasle, ne trebaju me...ne trebaju me kao teret..ja im prvi to ne zelim. Osobno nemam nekih jako velikih neostvarenih zelja, nisam ih nikada za sebe imao....imao sam mozda razmisljanja..jasno neostvarivih, nebih ih ni nazvao zeljama. Materijalnog sam se doslovno gnusao od kada god znam za sebe, ali sam i materijalno teret svojim najdrazim. Puno sam prosao, jako puno prepoznajem...jos vise osjecam...i ne pronalazim si vise mjesto, jednostavno ne postoji mjesto gdje ne osjecam da sam smetnja. O sebi, vec odavno nemam neko pozitivno misljenje...ali i to nekako...na miru sam sa sobom, tvrditi nesto si nikada nisam dozvoljavao....godinama se gotovo i ne usudjujem nista ni progovoriti....

Od kad umirem....bas kao na POKLON nekom svom

Read 102 times Last modified on Friday, 07 September 2018 09:53
More in this category: « Kraj tjedna..... vikend i to..... »

Leave a comment