Tuesday, 28 April 2020 07:30

Idealno vrijeme.....

Rate this item
(0 votes)

...ovo je idealno vrijeme za krepati, nikoga nebih ugnjavio da 'mora' na funeral doci...s obzirom na zabrane okupljanja. Nikome time nebih zasmetao, oduzeo vrijeme...... Pomisao da bi svojim nestajanjem nekome oduzeo vrijeme mi je neprihvatljiva.....a, opet...zelja za nestajanjem je jednostavno prejaka.......

Ne pronalazim se vise nigdje, pa ni doma.....vidim to nedeljom, zato mi je ...zakljucujem, ponedeljak najtezi dan u tjednu...jer, svjestan sam koliko sam nistavan. Ne mogu se pomaknuti, ne mogu.....jednostavno ne mogu. Cak i izaci na terasu mi 'kvari' moj crni mir koji trazim i trebam. Apsolutno sam neadekvatan, ne govorim, ne komuniciram....sve mi je jednopstavno pretesko a, umoran sam...beskrajno sam umoran vec samo od biti i postojati. Uspijem, uspijem se nedeljom nagovoriti i otici djir, nije mi ni to lako, ali uspijem se nagovoriti. Da, kada krenem doista uzivam i u tim trenucima kao da sam skinuo teret sa sebe.....kao da na tren nestane.....dok sam na terenu, van asfalta. Drugo je na asfaltu...ne jednom sam racunao i gledao u automobile koji mi dolaze iz suprotno9g pravca......ne jednom...ali, nemam garancije. Obozavam taj motor, obozavam i sve ono sto uz njega dolazi....puno je tu ljudi koji su mi beskrajno dragi...a, opet...istovremeno, preskup je za ono koliko mi mozemo..i, spreman sam ga se rijesiti jer....financijski smo jako jako lose, naravno...zahvaljujuci i meni, u biti...zahvaljujuci samo meni. I nije to meni problem, nista meni ne treba...ali, osjecam i zivim kao teret obitelji. Teret u svakom pogledu.

Beskrajno volim svoju obitelj, cure...one su mi sve na svijetu...no, realno...ja im vise nisam potreban, vuku me za sobom kao nekakvo zahrdjalo sidro. Opisati osjecaje doista nije tesko...sve sto osjecam je tuga, osjecam umor...ne mogu se maknuti, bilo kakav pomak iz svakodnevnih rutina mi djeluje zastrasujuce, zahtjeva od mene ogromnu fizicku energiju koje vise doista nemam. Umoran sam, beskrajno sam umoran...pao sam na dno bacve i ne uspijevam se izvuci, mozda vise ni ne pokusavam, mozda vise doista ne vidim ni izlaz, ne znam zelim li ga vise vidjeti. Zelim nestati...to znam, volio bi nestati tiho, najtise...ako je moguce da nitko to ni ne primjeti...da nikome time ni na koji nacin ne zasmetam..... Moje bi cure, znam to...bile tuzne...no, i to bi proslo i uvidjele bi koliko je u stvari sve to skupa bilo dobro za njih.

Uhvatim se kako zatvaram oci...kako zadrzavam dah, trazim odmak od svijeta koji me okruzuje...puno toga ne razumijem, ne uspijevam shvatiti ni objasniti si.....a, miran sam...znam da bi znao zajebati velikog orla. Osjecam ljude, prepoznajm ih...da, vidim im svjetlost(neki to zovu aurama), ne znam kako...ali vidim, prepoznajem i osjecam.

Umoran sam....beskrajno umoran od biti....od kad umiram bas kao na poklon nekom svom.

Read 197 times

Leave a comment