Thursday, 28 July 2016 10:03

Samo za taj osjecaj..........

Rate this item
(0 votes)

Naslov cu mozda, na kraju(iako ni neznam sto ce sve izaci sa tipkovnice) mozda sam sebi uspjeti docarati...definirati i objasniti na samom kraju, mozda je i to cilj..meni samome...ovog pisanja. Glupo je da si ne biljezim i sretne trenutke(sretne?? da...ponekad ih ima....zaista ih ima...trebalo bi ih biti) ali, obicno je taj jebeni...suzama zamagljeni pogled na tastaturu...triger da si krenem pisati.

Zasto to radim?? neznam, zaista nemam odgovora na to pitanje, mozda u tom nepovezanom nizu rijeci sam sebi uspijem pronaci odgovor. Kada pogledam oko sebe...imam sve predpostavke da budem nasmijan....sto u biti i jesam..ogromnim naporom, skrivajuci od ostalih tu ogromnu tugu koja me ispunjuje...vec godinam....vec dugi niz godina. I zato sto se iste stidim, sramim...ja se sebe ne sramim u nijednom momentu...vec, jednostavno...jednostavno ne zelim nikoga time opterecivati. Zelim sretne ljude oko sebe...a, iskreno....zelim i sebi srecu....barem, barem da ta tuga vec jednom nestane....ode...nestane, mislim da bi bio i fizicki laksi milion tona. Jasno mi je...predpostavke sve imam..okruzen sam prekrasnom obitelji koja je uz mene..i, u svakom me momentu podrzava..i, time se beskrajno ponosim. Ponosim se kako sam od onih malih....malih struca kruha koje smo zajedno ja i Ona nosili iz rodilista...napravili dvije prekrasne osobe, koliko mi je god to tuzno reci...danas vec zene. Ponosim se njima....volio bi da se i one ponose samnom, ponekad mi se cini da je tomu tako. A..opet, kada ih god zagledam u te njihove duboke i tople oci....suze same krenu, toliko da mi se desi...da sa njima ne uspijevam ni pricati...lomim se i pucam pred tom prekrasnom dubinom.......Ona je...Ona je neopisivo....tu ne treba ni rijeci trositi...dakle, gledano sa te pozicije...sve su predispozicije tu. Uvijek okruzen ljudima koji mi iskreno zele samo dobro....a ja se iz dana u dan gubim...pitam kako?? zasto?? umjesto da...a ono, da se opustim i uzivam. Naravno..kao i ostale miliarde ljudi na svijetu...treba raditi da bi se prezivjelo...radim ono sto volim...guram i mucim se...ali, sjban kako vec i jesam....nemam ponekad zaista nemam vise snage. Precesti su momenti....unatoc svemu gore navedenom....osjecaj...nemoguci za opisati rijecima..onako, kao ..kao da se gubis, tone...imas osjecaj ako popustis na samo dijelic sekunde...padas, nestajes u imaginarnoj...dubokoj, duboj rupi.....crnoj i bez dna. Neznam, nemam vise snage nositi se s takvim trenucima...mozda danima...mozda mjesecima, tesko mi je vremenski mjeriti taj osjecaj. U misli ti dolaze cudne ideje...pa se na tren vidim kako odlazim....negdje...samo hodam, nema ljudi, tisina je ...no, ne traje taj osjecaj dugo, odmah se pojavljuje osjecaj krivnje i odgovornosti...za ono sto mi je sve na svijetu....djeca...pa, budem ljut na sebe kako sam si uopce mogao dozvoliti da nestanem. Nesigurnost se povecava...a, beskrajna tuga i dalje, samo navire...navire i preplavljuje kao lavina. U tim je trenucima...danima...mjesecima mozda?? nemoguce pobjeci....sve sto pokusavas...ta je lavina sve jaca i jaca....brza i brza, nemoguce je pobjeci...a, suze samo teku....zamucuju pogled na...vec dovoljno nepravedan i pogresan svijet koji nas okruzuje. Ponekad se pokusavam tjesiti da...mozda je i bolje na njega gledati suznim i zamagljenim pogledom...mozda....a, opet...zelio bih ga zivjeti..ako se treba i boriti....zelio bi se do smrti boriti....sirom otvorenih ociju, golih grudi...jurisati, negdje...na nesrto...nekoga......pa neka i poginem...za pravu stvar. Da, sve bi dao...sve bi dao za samo taj osjecaj...da udahnem, duboko....da tuge nema, da sam sebi mogu reci...dobar si ti, jak si ti...i mozes, mozes napraviti sve sto treba. Mozes...i hoces, vjeruj u sebe i sve oko tebe...vjeruj...mozes....hoces.....dobar si i ispravan.....eto, sve bi dao...samo za taj osjecaj.........

Read 922 times

Leave a comment