Thursday, 01 December 2016 10:11

kako si? si dobro? sve ok?

Rate this item
(0 votes)

Ustaljeno pitanje...gotovo standardni pozdrav....ali, ako na trenutak zastanem...razmislim, ljudi koji me to pitaju...koliki je postotoak onih koji zaista zele cuti kako sam....znam da je mali..ali, uvijek me malo muci...kako odgovoriti na to pitanje.....

I ne razmisljam nikada o namjerama onoga koji me pita kako sam....ne, ne dozvoljavam si to, nego...uvijek se zapitam...kako odgovoriti?? jbt..kako odgovoriti?? Mislim, pitanje je kompleksno, nije banalno...a, sveli smo ga na krajnju banalnost...samo jos jedna...samo jos jedna jako jako tuzna cinjenica. Razmisljam o sebi, cesto...pogotovo kada mi se takvo pitanje postavi.....razmisljam o osobi koja mi ga je postavila, promatram njezine kretnje i oci, znam prepoznati koga to zaista zanima...koga ne zanima uopce. I, da, znam prepoznati jako jako puno stvari...ali sa time nije bas lako zivjeti.  Kod tih pitanja, sa vremenom sam razvio strategiju koju upotrebljavam vec duze vrijeme....kada vidim da je nekome doista stalo dok postavlja to pitanje...u pravilu se uvijek nasmijem..i, kazem, ma dobro je...dobro je sve. Razlog je jednostavan....stalo mi je od tih ljudi za uzvrat dobiti osmjeh, zaista ne zelim se nikome zaliti...jer, u konacnici...nema nekog smisla, misljenja sam...vec duze vrijeme...da i nema bas neke pomoci. Onima kojima doista nije stalo....onima koji to pitanje postavljaju jer ne znaju sto bi rekli, postavljaju ga iz navike, lazne i moralno dvojbene kurtoazije....njima odgovaram....a ono...njima to ovako i onako ne dopre ni do usiju...a, kamoli do mozga. Samo je jedna osoba koja, znam...na to pitanje iskreno ocekuje odgovor...a, i tamo mi ga je jako, ali bas jako jako tesko izreci, opisati....bo, ponekad nedostaje rijeci...ili sam ja samo toliki idiot da ih neznam....iako, i tamo imam osjecaj da smetam, da doista smetam i oduzimam dragocijeno vrijeme.

Njoj i djeci, uvijek odgovorim...ma, super je.....i, uvijek, ali bas uvijek se suze pojave u ocima...evo ih i sada....jbg, evo ih i sada. Mozda na taj nacin grijesim, ali...nekako, sve mi je jasnije da sam gresaka napravio puno, jednostavno puno i previse..... Vrijeme se ne moze vratiti, to jos nikada nikome nije uspijelo.....greske se ne mogu ispraviti...a, ostaju, o da...i te kako ostaju duboko u nama, tragovi...duboki i bolni tragovi. I, potpuno je nevazno na koji su nacin greske napravljene, potpuno je nevazno da li je to bilo u najboljoj namjeri ili bas sa zlobom(sto nikada nisam radio!).....potpuno je svejedno....kao i formulacija da postoji vise istina....presmijesno je to, samo je jedna istina.....naravno, svatko ce si je 'prigrliti' tocno onako kako bas on to zeli. Ja na zalost, istinu dozivljavam jako...uvijek i jako...a, istine znaju biti jako teske, toliko teske da postaju nepodnosljive....da, nepodnosljive....vjerojatno netko ima mogucnost ...bas iz te nepodnosljivosti, istinu si protumaciti kako bi njemu odgovarala..i, postala prihvatljiva, mozda i dalje teska..ali, recimo to..prihvatljiva.

I da, tesko je...jako je tesko gledati istini u oci....jako je tesko sva znati, sve osjecati i skupljati. Nikada, ali bas nikada se po nicemu nisam zelio razlikovati, naprotiv...uvijek sam se trudio...ono, biti tu, gotovo nevidljiv....uvijek sam uzivao u povrsnim i smjesnim osudjujucim pogledima plitkih ljudi...jer, lako ih je prepoznati. Ja ih lako, jako lako mogu prepoznati....vidjeti njihovo svjetlo, auru...iscitati sve iz njihovog pogleda, meni je to na zalost...prelako. I onda se nadjes u situaciji...da, unaprijed sve znas...a, ponekad zaista nebih volio znati, ponekad nebih volio znati. Kazu da u bocu od litre moze stati litra vode, ima nekog smisla....mene zanima, jako me zanima....koliko li samo tuge moze stati u ovo gnjilo i staro tijelo, ima li kraja...i nakon svih tih godina...pitam se, ima li kraja??? Kada nastaje tupilo...nastaje li uopce tupilo?? moze li se i ono pojaviti na kraju svega? Nevjerojatno je sve skupa.....nevjerojatno je sve skupa.....i, neizdrzivo....neizdrziv je taj osjecaj. Taj osjecas da....upijas svu tugu i nesrecu svijeta, nosis je sa sobom...i, beskrajno si pazljiv da je slucajno ne prospes i nekoga njome ne 'poprskas'......odakle toliko tuge uopce? Pa ta je tuga istisnula iz tog gnjilog tijela gotovo sve, svako samopostovanje, svako samopovjerenje......ostalo je neko znanje, mozda i uzalodno, mozda i ne. Treba ga samo iskoristiti, malo stati i pokusati dobro razmisliti...kako je najbolje nestati...a, da sve skupa bude sto bezbolnije(naravno...ne za mene).....da bude sto je moguce tise i sto je moguce neprimjetnije, bas onako kako sam zelio zivjeti....Jos samo malo, jos se samo malo trebam pomuciti...izdrzati....do onda se mozda neka opcija i pojavi......

Sve znam, jako dobro znam...i da, iako imam znanja....onog velikog orla...i njega cu pustiti da me proguta....sa osmjehom, jer...znam, znao bi...kako ga zaobici, ali...ne, ne zelim cak ni to....

Inace...ej, sve je dobro, sve je ok....i super!

Read 1190 times Last modified on Thursday, 01 December 2016 12:14

Leave a comment