Thursday, 29 December 2016 09:45

Nova godina

Rate this item
(0 votes)

Nova godina...a? jbt...nova godina kazu, meni je to...rekao bi cak, jako tesko vrijeme...jedva je prosao taj bozic, sada ide ta nova godina, zbunjujuce..za mene pomalo i zastrasujuce, gotovo je neizdrziv taj neki...ustaljeni 'pritisak', to neko neumjereno veselje, potreba i ustaljena ideja da su svi sretni i veseli, zaista??

Osobno...veseo nisam, vec jako jako dugo, ponekad i sam se uhvatim i razmisljam..kako to izgleda biti iskreno veseo, mislim...postoji li nesto cemu bi se iskreno radovao, postoji li?? Naravno....uvijek i samo mi moje cure padnu napamet, jedini stvarni smisao, znacaj..mislim...sve u zivotu su mi one. Glupo?? vjerojatno je, puno ce ljudi reci...da je to glupo, da svatko mora uz djecu imati ciljeve, radosti....osobna veselja. Mozda i je glupo...jbg, ja ne...umoran sam, nemam, nemam ocekivanja ni nekih posebnih zelja....koja nisu vezana uz moje cure...u smislu, da im uvijek u svakom momentu zelim svu srecu svijeta....i, uz za mene tuznu, mislim ipak cinjenicu, da sam ja..kao takav...u cijeloj prici u stvari postao samo mrtvi teret. Mislim...postao i sam sebi teret...kada se malo odmaknem i pogledam se sa strane....jednostavno pretuzno i jednostavno...rekao bi, ljudski ostatak...ispraznjeno truplo....negdje je tu mozda i dusa, puno...prepuna uglavnom beskorisnog znanja, iskustava.....prepuna ljubavi....no, tko o tome uopce razmislja.

Vrativsi se na datume, usiljeno veselje, neka default-na radost....mislim, wtf? Prvi je Bozic..kazu rodjendan, uz svo duzno postovanje, i..nikada nemam namjeru nikoga vrijedjati, meni je to daleko, neshvatljivo i ne dopire do mene. Koliko jesamo rodjendana, mozda je taj i najpoznatiji, no...koliko je samo vaznih rodjendana....jer, zar nebi tako trebalo biti...svaki je rodjendan podjednako vazan....nebi li tako trebalo biti? Nije li nesto slicno tome....upravo i 'ucenje' onoga kojem tog 25.12 slavimo rodjendan....svi bi trebali biti jednako vazni...meni jesu, ne usudjujem se nikada i u nijednom momentu suditi...na zalost, bas on si i to dozvoljava, on...ciji sam rodjendan...ipak, na neki nacin prisiljen slaviti. Svedeno na niske, najnize ljudske strasti...meni odavno daleke, jako jako daleke. I ne, ni ja se ne zelim nikada i nicime izdvajati....ali, sto bi nesto po default-u trebalo biti veselije, to je meni jos 10 puta tuznije. Taj osjecaj neobjasnjive...a ipak prokljeto velike tuge, ne napusta me vec dugi, dugi dugi niz godina. Tuga je postala jedino sto me u svakom danu prati..podsjeca da sam jos uvijek ziv....mislim...ziv?? i taj je pojam jako jako tesko definirati.....odavno se ne smatram takvim, tuzan, pretuzan, nevazan, beznacajan...jednostavno, ljudski ostatak....odavno sam putem izgubio sve neke...nominalno, izgleda nuzne osobine da bi se kretao svijetom, prolazio dane, jutrom se budio i hrabro krocio kroz dan. Hrabro? ma sam se sebi smijem ...ponekad...uvijek, koristeci neke rijeci u istoj recenici u kojoj sam sebe spominjem........blah i fuj, uglavnom...taj je datum prosao, nekako sam 'prezivio' taj dio godine, usiljenu raodost......rodjendan koji 'moram slaviti'.......rodjendan koji slavimo....tako isprazno i jadno, slavimo ga radeci upravo ono sto nas je taj ciji rodjendan slavimo, zamolio da ne radimo....kako jadno i ironicno....tuzno, beskrajno tuzno....

'Prezivis' jedan datum....odmah te 'iza ugla' docekuje novi datum, kraj godine/pocetak neke nove...godine valjda.... Vrijeme? postoji li, mijerimo ga upravo ravnajuci se po gorespomenutom rodjendanu, vrijeme...dani, mjeseci i godine, vjerujem postojali su i prije tog rodjendana.....Netko se davno sjetio...dao nekakvu brojku, ok...po tome brojimo vrijeme...bez da se upustam sam sa sobom u razmisljanja kojima se inace bavim. Fora je to..kao ono, nesto zavrsava, nesto pocinje...prilika da covjek zastane nesto razmisli, pozeli si...covjek, ne ja....ne ja, ja ne. U biti, uzasno se bojim....puno stvari me plasi...uvjetno receno...mah, ni sam neznam...treba nekako kroz taj dan proci, u nekoj guzvi, hipnotiziranoj gomili......bojim se......tesko je taj osjecaj opisati, uglavnom, meni je sve tesko opisati....sve..ma sta opisati?? jos je teze zivjeti. Vrijeme je to, dan je to...kada si svi neso pozele....sami sebi, jedni drugima....pa, razmisljam..ne zlocesto, samo se pitam....zelis mi to samo tog dana, zelis li mi to uvijek..iskreno....uf, cazzo...cime sam to zasluzio? Moramo li samo u 'te' dana biti dobri..ili je pozeljno da budemo dobri cijele godine? Zasto se forsira biti dobar bas u tom tjednu...na te datume?? zasto se to isto ne forsira tijekom cijele godine...banalno, nevazno....tesko?? blah i fuj. Ja iskreno...i u svakom momentu...i te dane naravno, iako te dana svu svoju snagu usmjerujem u ostati budan, priseban....ostati tu.....unatoc neodoljivoj zelji za nestajanjem......i te dane, i sve druge dane u godini, istinski i svim srcem...svim ljudima zelim svu srecu svijeta, imam uz sebe jako jako puno prekrasnih ljudi..i, svakodnevno ih se pokusam svih sjetiti, posvetiti im barem na tren...jednu misao, uvijek pomislim, volio bi da su sretni i nasmijani. Nekako, taj mi je osmjeh postao...vremenom, nesto posebno. Znam prepoznati lica, ljude....aure? jednostavno znam prepoznati...znam razlikovati osmjehe, znam razlikovati i suze.....prepoznati ih i tamo gdje ih nema....nije to lako....osjecam i skupljam svu tugu svijeta...u to gnjilo i poluraspadnuto tijelo....bogate i prekrasne duse...iako, jednostavno nevazne i NEvrijedne....... U biti, ni sam neznam za koji sam kurac krenuo pisati...vjerojatno su te suze u ocima triger da otvorim posronju i pocinjem pisati...te suze u ocima koje se....pojavljuju iz dana u dan, vise puta na dan, ne mogu...jednostavno ne mogu vise.....umoran sam....jako, jako jako sam umoran. Ovdje...na ovom svom mjestu, tajnovitom i nadam se intimnom...zelim svima...bas svima, pozeljeti iskreno....na taj...kolokvijalno simbolican dan...da im se ostvari sve ono sto su si sami pozeljeli.....ja bi tome dodao, mir sa samim sobom, puno srece i veselja, osmjeha...i ljubavi, ljubavi nikada dovoljno....jer, puno, puno je jako jako puno dragih mi ljudi uz mene....i, nikada im dovoljno necu uspijeti reci hvala, nikada im dovoljno necu uspijeti objasniti koliko mi to znaci...iako...ponavljam se da, nikada ..ja jednostavno nikada necu uspijeti razumijeti cime sam to zasluzio. Sebi...da, sebi ne zelim nista....jednostavno, nisam si vazan, nemam zelja...mozda jednu...da nekako izdrzim jos malo....da zivim tiho i neprimjetno...bez da ikome smetam......da zivim tiho, skromno...rekao bi neprimjetno, da nikoga i nikada nicim vise ne opterecujem, zelim si da....upravo i bas na takav nacin....nestanem, u jednom momentu....tiho, necujno........ Nemam ocekivanja, zelja koja nisu vezana uz moje cure...volio bi samo da ne bude teza i tuznija od prethodne...neznam je li to uopce moguce, neznam postoji li kraj, moze li se tuga mjeriti, moze li se samogadjenje mjeriti......... Dozvolio sam si sve.....dozvolio sam si da me 'osteti' svatko, ostavi duboke tragove.....ponekad sam u tome uzivao, ponekad ne....ponekad sam ljut na sebe jer sam nesto dozvolio...jednu si stvar ne mogu oprostiti....inertnost, strah i neodlucnost u presudnom momentu...momentu(ima) kada sam gubio samog sebe...to si ne mogu oprostiti, dozvolio sam na neki nacin izgubiti samoga sebe........no, svejedno.....svjestan toga ne zelim i ne zalim za nicim.......

Read 976 times Last modified on Thursday, 29 December 2016 14:02

Leave a comment