Monday, 24 July 2017 07:06

Subota

Rate this item
(0 votes)

Subota je meni radni dan....zapocinje kao i uvijek..kada se dovezem na posao, sluzbeno od 09:00 :) Mozda je sve...posljedica izlaska na obiljezavanje mature u petak navecer..ali, ne vjerujem...u biti, siguran sam da nije. Ona je u subotu isla na posao za u 16, pa sam uzeo auto da ona ostane spavati....jaradim do 15 i taman stignem doma da je odvezem na posao. Cijeli sam se dan trzao kako mi je netko dosao videci auto parkurano ispred ducana...sam sam sebi bio bas presmijesan. Subotom me vec ujutro pocinje peci savjest da radim 'samo' do 15:00

Smijesno...jer, koliko posla imam, mozda bi bilo najbolje da uopce ne radim..ali, ipak ...dok sjedim tu...nekako, imam osjecaj da radim....u biti, samo radim stetu..i samo sam sebi iz dana u dan potvrdjujem da sam visak...visak u svakom smislu....najprije njima...a, poslije svakako i sebi. Nemam, ja vise jednostavno nemam nikakvog smisla. U 15 sam se odvezao doma..ona je vec bila rucala i spremna za na posao, odvezao sam se..jer i poslijepodne mi ej trebalo auto. Cim sam se vratio...Noemi je vec bila spremila sve za rucak, nesto sto sam oduvijek 'forsirao' ..uzivao u zajednickim ruckovima, odavno vise ne postoji...no, eto...rijetki su dani kada imam priliku rucati kuci..i, uzivao sam jesti sa Noemi, sjedi tocno preko puta mene...prekrasna mi e. Imala je nesto za obavljati po kuci poslije rucka..ja sam umoran..jako jako umoran a, zaspati ne mogu. Popio sam si jednu zeleno...moram malo odmoriti....prije nego dodje vrijeme odvesti Noemi na posao.......ona na poslu mora biti u 18. Budi me...a ono, ja se nemam sto spremati, dizem se i krecemo...ostavljam je ispred posla....vec mi polako suze..same od sebe navirtu u oci, ne znam, nema neki razlog..ili ima, ona neka...prokljeto duboka...neizdrziva tuga koju u sebi nosim, koju ne uspijem potisnuti. Cuo sam se sa jednim dragim prijateljem...malo mi je falilo da ga vidim, nista vise...samo da znam da je nasmijan. Prolazim kroz grad, ne snalazim se....guzva je, ne pase mi to nikako..puno ljudi, gotovo sam izbezumljen od straha....glupo zar ne?? jbg....tako je. Nalazim mjesto za parkirati..poluoduzet od osjecaja da mi jednostavno tu nije mjesto odlazim do parkirnog aparata putem ukucavajuci broj tablica. Saljem poruku..jbg, to je to..platio sam parkiranje. Krecem nizbrdicom do njegovog prostora. nemam, nemam nikakvih namjera, jednostavno imam samo osjecaj, zelju da ga vidim, da se uvjerim da je nasmijan..i, to je to...nista, apsolutno nista...bas nista vise. Ulazm, imam osjecaj da smetam...bas ono, jako smetam....vidim ga i da, nasmijan je. to je to...pozelim odmah pobjeci..smetam, smetam najvise sebi. Ne pusta me otici koliko se god borio. Odvlaci me u 'skladise' i u torbi mi trpa majce...meni, i mojim curam...naravno..ostajem bez rijeci...pokusavam izgovoriti, ne meni..nama, ne treba, daj to nekako bolje iskoristi....ne zeli me poslusati...neznam, nemam rijeci..ne zelim, ne zelim da nitko na mene izgubi ni sekunda.....ne zelim i ne mogu. On je tamo sa nekim frendom....dogovorio je rucak i poziva me da im se pridruzim...ne, nema sanse...ne mogu, ne ne i ne. Nema auto..pa se nudim da ih ja povezem, naravno da me putem nagovaraju....ali, jednostavno ne mogu si to dozvoliti...ne mogu, smetam...ja sam..samo visak, prvo njima...sebi mozda najvise..a, onda i svima drugima. Bilo je i zabavno, ja se gubim po gradu....on isto ne zna tocno gdje je taj restoran. bauljamo uskim ulicicama, meni je malo i nezgodno jer...poveci je to covjek, moj je auto jako jako mali a vani je toplo za popizditi. bauljamo..i na kraju smo prisiljeni traziti pomoc. Palim GoogleMaps i javlja mi se neki...presmijesni zenski glas koja jebeno tesko izgovara nazive ulica :) :) Uspijeli smo pronaci restoran...tu ja...doslovce moram pobjeci da me ne uvuku, ne mogu...jednostavno ne mogu...... Nemam pojma kako bi, najradije doma...isplakati se, bojim se...nevjerojatno ali u tom me trenutku ulovi panican strah ostati sam...i, zovem si moju kcer....govorim, nemam kune u djepu, hoces mi platiti caffe' ako dodjem do tebe na posao. naravno da hoce. Ponovno grad, guzva....jbt, kaos totalni. Necu placati parking!!! i bauljam dok ne nalazim mjesto za parkirati. Nije tako blizu...nema veze...prohodati cu malo...ni to nemam bas cesto priliku raditi. Hodam brzo...gledajuci u pod....panika me hvata od guzve, buke...ljudi koji prolaze oko mene. Prije ulaska...na cesti srem jednu...blistavu, prekrasnu mladu osobu, osobu koja ima...auru kava se rijetko vidja. Ima oci pune suza, tata joj od raka umire u bolnici...grlim je, jako je grlim, ona trazi produzni da mu upali ventilator...grlim je i nesto mrmljam, mislim...budi jaka, prekrasna si..budi jaka, ne znam...pretesko mi je. Ulazim u kafic(valjda se to tako kaze) gdje malena radi..jbt, toplo je unutra za popizditi...nema veze...sjedam, srecom nema guzve i ona mi se pridruzuje. pricamo..onako, neobavezno...gledam je onako sitnu, nema nekog razloga....oci su mi pune suza i jedva se suzdrzavam. Donijela mi je i kriglu vode uz kavu....na brzinu...ne mogu vise izdrzati....ispijam i vodu, dizem se....ljubim je i zagrlim(hvala joj <3) i bjezim vani. Krecem nazad prema autu....imam osjecaj da cu se raspasti...zao mi je, ali imam potvrdu nazvati si i drugu malenu. Ona je Zg ...pozelio sam je samo cuti....zajebao sam, kako se javila tako sam se raspao....rasplakao do jecanja. Zao mi je...neznam kako se izvuci...ne zelim da joj to bude teret i..ni sam ne znam kako...pozdravljam je i prekidam razgovor. Jednostavno vise ne mogu....slucajno sam se nasao u nekom parku..i, klupa je slobodna. Sjedam...jecam a suze ne prestaju teci...pokusavam doci sebi, pokusavam pronaci neku pozitivnu misao...nema ih, jednostavno ih nema. Prolaze ljudi...mislim, vjerojatno svi vide budalu koja place....jebe mi se....ja samo zelim nestati...jebeno nestati, odmah..sada..u tom trenu. Tesko je nestati...tiho, bescujno..nenametljivo.....jako tesko, barem ja jos uvijek ne pronalazm nacin. Ne mogu doci sebi..ali, svejedno odlucim propjesaciti jos to malo do auta. Najkracim pute (pokusavam..ali se gubim) pokusavam stici do doma. Doma..zabijam glavu u jastuk....palim si televiziju kako bi mi zvukovi odvukli misli.......tesko, jako jako je tesko. Nekim cudom, dosta brzo dolazi i 21:00 kada moram po Nju na posao. zove me i ja krecem, pokusavam normalno razgovarati...mucim se doslovno, nasmijam se, nasmijem i Nju. Jbg, govori mi...ja bi sutra(nedelja) na Fratarski...fuck! znao sam...a, nemam snage. Ok...govorim, nije...nije mi nimalo drago, tesko..jako mi je tesko ali znam da ce se ona naljutiti ako ne odemo...ok, idemo na Fratarski. cim smo doma dosli....ljubim je i govorim, idem ja spavati..ni tusirati se nemam snage...popijem si terapiju i ravno u krevet. Televizija nesto prica..pokusavam ne misliti na nista. Srecom..i zelene pocinju djelovati i uspijevam zaspati. Na zalost, budam sam vec oko 3, pa se vrtim i gledam na sat, 3:20..pa 4...5, 6..nikako jutro da svane. Bo, valjda sam pred jutro opet zaspao...ona me budi, skacem na brzinu iz kreveta. Kava je skuhana....ona je spremila vec sve za na otok, malenu vozimo na posao. Ukrcavam se na brod, stiscem oci, puno je ljudi..ja pokusavam oci zatvoriti i nestati. Netko me ozdravlja..odgovaram osmjehom, ne znam tko je to. Na iskrcujau ponovno brdo ljudi na molu...spustam glavu i pokusavam se probiti kroz gomilu gledajuci u pod. Dolazimo u 'kamp' kod prijatelja...redom su mi to sve...jako jako jako dragi ljudi...ali, ja nemam snage ...jednostavno nemam snage tamo biti. ponovno na tren zatvaram oci...pozelim nestati....pozelim poletjeti...daleko, visoko...samo letjeti zrakom, iznad svega.....nestajem negdje u daljini. Naravno...nemoguce je to. Dan..ide po vec ustaljenom redosljedu...marenda i karte, piti gemiste i neobavezna prica uz karte. U jednom momentu, iskreno ne sjecam se oko cega, poviseni tonovi...jednostavno to ne mogu podnijeti.....odmicem se sa strane na neku lezaljku. Rasprava ide dalje...znam ja da je to bez veze, neobavezno i banalno..ali, poviseni tonovi medju mojim prijateljima..ne mogu...koliko sam se god odmaknuo...ne mogu! Radimo rostilj, vracam se u kamp....jedemo, jos malo..i, to je to...vrijeme je da idemo doma Voze nas barkom...imaju vez na Delfinu...nas 'moraju' prebaciti na Beunarenu...tamo nam je auto, znam da je i to bezveze..ali, meni samo jos jedna potvrda da smetam...da sam visak. Umoran sam, jako sam umoran..i, odmah po iskrcavanju...kazem joj, ja vise ne idem na Fratarski..ja vise ne idem...ne mogu. Zo mi je, u jbt, kako mi je zao...Ona mi...mozda ni ne odgovara...vidim da je tuzna, zao mi je...jbt kako mi je samo zao.

I evo me sada tu, ponedeljak ujutro...na poslu, gledam Klodovika i placem...jbt, opet placem, oci su mi prepune suza, ne mogu prestati....muti mi se i tastatura.....moram prestati pisati..jer, ni to ne mogu vise......Juzina je...tablete sam popio...koji kurac....KOJI KURAC?!!!!!!

Read 75 times Last modified on Monday, 24 July 2017 07:54

Leave a comment