Tuesday, 01 August 2017 08:22

Ponedeljci..i svi ostali dani....

Rate this item
(0 votes)

Nije vezano uz posao, naprotiv, tu je mislim, osim doma..jedino mjesto gdje se osjecam mirno, znam da nikome ne smetam.....ali, ponedeljci mi znaju biti teski, i drugi dani, neznam zasto ponedeljci posebno.

Upravo zato, jucer sam se suzdrzavao pisati si, nema bas puno smisla, a i dosta je tesko pisati dok ti suze cure, tesko je raznati slova na tastaturi, u biti...kako vec tolike godine mlatim po tastaturi..znam raspored ...ali, jucer ni za to nisam imao snage. Danas sam trebao na pregled ici, osjecaj da smetam, oduzimam vrijeme je gotovo neizdrziv, toliko da mi ujutro bude slabo, povracanje....ne zelim, ne zelim nikome oduzimati vrijeme. Smijesno, jer bio sam sretan da doktorice nema, barem joj danas necu oduzeti vrijeme. Greske, radim greske jednu za drugom, pobjegao sam, maknuo od meni jos jedne, jako vazne osobe...isto sa idejom da samo smetam. Zelim nestati, jednostavno nestati...mislim da bi svima bilo puno bolje. Ta me osoba 'spasila' kada mi je bilo najgore...ogromno postovanje koje prema njoj osjecam natjeralo me na razmisljanje da u biti samo kukam....i da samo trosim njezino vazno vrijeme, nisam si mogao to dozvoliti. S druge strane, doslovno su mi tjedni prolazili od razgovora do razgovora, uvijek bi se sjetio slijedeceg 'termina' i time se tjesio. U razgovorima bi se osjecao...visak, kao da oduzimam vrijeme, jednostavno si to nisam smio dalje dozvoliti. Tako s osjecam uvijek i u svakoj situaciji..kao da se vracam na pocetak..kada sam se doslovno 'bojao' izaci iz kuce, bojao svakog socijalnog kontakta...kada sam zivio sa ocima punim suzama. Tako je i jucer, prekjucer....tako je danas....tako je opet na zalost vec duze vremena. Tako, spletom okolnosti dane provodim uglavnom sam, zivim zivot vireci kroz kompjuter....dosta jadno, iako se...ne zalim na to...ponavljam i sam sebi...jedino se tu osjecam mirno, mozda..mozda i korisno. U biti, i tu lazem sam sebe, nisam koristan, nikome...jednostavno, nisam koristan. Tesko je i razmisljati open minded ako na zivot gledas sa dna bacve, velike, ogromne i jako duboke bacve. U jedno sam ubjedjen, mojoj obitelji, djeci...u biti, postao sam samo uteg, jedan mrtvi teret koji vuku za sobom, volio bi ih toga osloboditi. Kao...kaze, lako je nestati...to je kukavicji cin...ok, mogu se sloziti...ali, ja bi samo nestao da drugima pomognem. Meni nije tesko nista..nije mi problem, ako bi to nesto rijesilo, ovako ili onako...u kurcu koliko god bio...ja mogu gurati...sto se mene tice, ja ne nestajem radi sebe....nestao bi iz uvjerenja kako bi time moje sve zivjelo bolje i lakse. Nisam kukavica! nisam....nisam!!! ne bjezim....nisam kukavica. Smtam, to da, smetam svima...najvise sebi a to si vise ne mogu dozvoliti. zivjeti s tim osjecam je dosta tesko..u biti, jako tesko. Prekrasna me je osoba pratila na putu, pobjegao sam..pogrijesio? mozda..ali osjecaj da samo trosim necije dragocijeno vrijeme je bio pretezak za mene......

Osjecaj da....da na ledjima nosim cijelu tugu svijeta na ledjima je tezak....upijanje tudje tuge svakodnevno, pronalaziti i osjecati tugu u ljudima je poprilicno tesko. Svaku stvar koju napravis..imati osjecaj da si je napravio krivo, svaku rijec koju izgovoris misliti da si krivo izgovorio...fuck! I ne, ne moze se to opisati..ne moze se to opisati rijecima. I ne, nije mi vazno sto drugi ljudi o meni misle, nije mi nikada bilo vazno...i ne, ne patim na materijalno, nikada nisam i nikada nisam sebi dozvoljavao da mi nesto nedostaje...uvijek je SVE bilo ono i koliko sam imao.... I da, naivan sam, kao misica, zelim mir u svijetu, volio bi da se sacuva Tibet, Palestina, volio bi da ljudi u Africi i diljem svijeta ne umiru od gladi...zelim mir u svijetu, zelio bi vidjeti nasmijane ljude, iskrene, prepune emocija...u ocima vidjeti svijetlost. Kako glupo..zar ne? I ne, ne tjesim se da je drugima puno gore nego meni...nikada nisam razumio da se netko moze tjesiti time da je...neznam, milionima ljudi puno teze nego njemu...wtf?? meni je samo...tada milion puta teze. Nikada nisam razumio tu recenicu...budi sretan jer puno je ljudi gore nego tebi.... Kako bas i nemam kontakta sa puno ljudi...neznam, mozda je to sreca, mozda i nesreca...vrijeme 'ubijam' na kompjuteru. Neminovno, mozda i na zalost, tu je i fejs. Ne pomaze...citajuci motivacijske poruke...samo se jos losije osjecam, ono...mozda zaista ni sam ne zelim da mi bude bolje? Ne zelim vjerovati u to, svako jutro kada se dignem, prvo na to pomislim...daj da dan prodje bez suznih ociju...ne stoga sto se sramim plakati...nego, umoran sam od tuge, umoran sam za popizditi. Ubijaju dodatno poruke tipa..ako si sam ne pomognes..nece ti nitko pomoci...da, mozda si ja zaista ne zelim pomoci...blah....sa dna bacve to i ne izgleda tako logicno...koliko god skakao, malo toga van te bacve uspijem vidjeti....dozivjeti....

U biti...odavno sam izgubio samog sebe, postao sam si nevazan....jedino sto mi je vazno su mi moje cure..a, njima sam postao teret. Naravno, imam i ja nekih svojih zelja, mastanja i razmisljanja..ali...pomirio sam se s time, neke su stvari mozda jednostavno neostvarive. I nisu to neka cudesa..naravno da ne....ali, valjda tako mora biti. Sve u svemu....ja sam na miru sa sobom, odmicem se, pazim da ne smetam...nikome i nikada. Imam, znam to..imam u sebi jos puno, jako jako puno ljubavi, ponekad pozelim osjetiti neke emocije, pa zatvorim oci....ponekad......sve je to ponekad.... Sanjam, kada sanjam....u zadnje vrijeme sanjam kako imam mogucnost letenja..i, kada mi suze navru na oci...odmaknem se..ne zelim nitko da me vidi...napravim par koraka i poletim....letim, visoko, mislim na svoje...letim slobodnih misli, daleko od svijeta svakodnevnice znajuci da ne smetam...samo letim.....Ni jednom nisam sanjao da sam sletio...ni jednom, ili se ne sjecam...samo odletim......

Read 32 times Last modified on Tuesday, 01 August 2017 09:36

Leave a comment