Wednesday, 16 August 2017 08:27

Dva ponedeljka.....

Rate this item
(0 votes)

Ponedeljci mi i nisu najbolji dani...neznam si to objasniti. Ovaj tjedan sa neradnim utorkom(ni sam ne znam zasto nisam radio) se potrefilo da imam dva 'ponedeljka. Prvi sam se ponedeljak ustrucavao da pisem...danas ne mogu, osjecam potrebu pisati....naravno, suznih ociju....

Utorak...bez nekih obaveza, osjecaj smetnje.....onaj osjecaj kada samo smetas, glavom prolaze besmislene misli, smislene su teske. Od ponedeljka razmisljam, maknuo sam se da ne smetam, obradovao se mail-u i onda, cim sam odgovorio...shvatio uzas cinjenice. Meni vazna osoba...na godisnjem odmoru mora razmisljati. Prestrasno, misao koja me nije ostavljala 2 dana. A, zelja za nestajanjem samo jaca. Prakticno, slobodan dan...trebao sam ga nekako iskoristiti. Nisam, proveo sam ga razmisljajuci i smisljajuci nacin kako nestati, proveo sam ga....razmisljajuci kako smetam, sto god mi je palo na pamet, odbijao sam kategoricki u svojoj glavi jer, znao sam da bi samo smetao. Razmisljao sam se otici i prosetati sumicom....prepao sam se, ipak mi tu i tamo zvuk koji dolazi sa televizije odvuce misli. I, svatko ima neki savjet.....bas svatko. Savjete je jednostavno prelako dijeliti, jednostavno prelako. Savjeti...samo jos produbljuju osjecaj jada, nemoci...jer, ja ne mogu i neznam opisati....ako ti netko savjetuje odi plivati svaki dan...to ce ti pomoci....a, ti se nalazis na dnu nekakve bacve....ne mozes izaci. Kako tada otici na plivanje..kako...dok po praznoj bacvi struzes noktima i trazis konopac da se objesis, a ne mozes naci ni konopac pa ni mjesto na koje bi ga zavezao. Nemoguce je to opisati..i, frustrira, jer...ponekad pomislim...nedostaje samo jedan...jedan mali mali 'klik' koji treba napraviti i, moglo bi sve dobro biti. Da li ga zelim napraviti...ne znam, da li ga znam napraviti....ne znam. Bacva je toliko duboka, toliko sam vec dugo na samom dnu...da mozda zaista vise ne zelim i bojim se izaci? Mozda bi zaista bilo dovoljno da mi netko ubaci konopac i jedan cavao koji bi mogao zakucati u bacvu....te na njega vezati konopac. tesko je to opisati...zelis medju ljude...a nemas snage, zelis se smijati...a, smijeh iziskuje od tebe fizicki napor. Zaokupljen tim i takvim mislima postaje neizdrzivo, mozda je to neizdrzivo postalo normalno. Bojim se koristiti tu rijec, normalno?? sto je u biti normalno? mozda je meni sve skupa ovo...normalno, mozda su se tako karte poslozile, mozda sam doista u ovom postojanju ispunio sve sto sam trebao...vec sam predugo nista drugo nego teret. Mozda je to doista i stvarno normalno i, sam sebi pokazujem da je odavno proslo vrijeme za nestati.......mozda...da. Ta me cinjenica cini jos tuznijim, ne znam nacin, nikako pronaci nacin da se nestane u tisini, najtise moguce koko bi mojim najdrazima to bilo sto manje bolno...kako nitko nebi ni primjetio da sam nestao.

Na poslu....dakle, na poslu...koliko god teski dani bili, ipak se donekle osjecam korisno. Nekako je to postalo moje 'sigurno' mjesti...istina, precesto ispunjeno suzama..ali, postalo je nekakvo moje sigurno mjesto.Koliko mi god dani bili teski...ovdje se donekle i ponekad ipak osjecam korisno....zavaravam se, znam...ali, jos uvijek uspijevam, barem u tome. Izoliran, sam...provodim dane, ako netko i dodje, neobavezno je to, dam sve od sebe svakoga nasmijati, pomoci...koliko god to mogu. Uvijek od nekuda pronadjem toliko snage koliko je to potrebno..pa, makar nakon toga satima plakao. Puno je puta da sam brisao i sakrivao suze kada ljudi ulaze, ogromnim naporom se smijao i pokusao nasmijati.....dok u grlu stoji ona tezina...dok iz oka suze ne prestaju teci.... I ne, nikada ne postoji neki konkretan razlog...kao ni sada..upravo sada. Jednostavno...tuga pritisce a ja sam...ja sam beskrajno umoran, beskrajno sam umoran...najvise od sebe. Gdje pronaci nekakvu slamkicu....kada sto god pomislim, napravim..mislim da je pogresno. Zivjeti zivot putem fejsa..kakva tragedija, doslovno tragedija. Ocekivati nekakvu poruku..nesto, neznam ni sam...jer, nista se ne desava..niti ce se desiti, pa to je tako jasno. Malo je, ili nista svjetlih tocaka koje pronalazim..osim, mozda umjetno nasmijanih ljudi. Vijesti su lose.....sve je lose, ja sam los i jednostavno viska. Dozvolio sam si da me umor savlada.

Read 46 times Last modified on Wednesday, 16 August 2017 09:02

Leave a comment