Wednesday, 30 August 2017 07:17

Puno, puno previse dana.....

Rate this item
(0 votes)

Puno ....ali stvarno, puno i previse dana zapocinje...traje i zavrsava na ovaj nacin. Puno previse  dana kada na svijet gledam zamagljenih ociju. Razmisljam sam sa sobom, mozda sam se zaista predao...mozda je vrijeme da se predam, mozda....mozda je napokon doslo vrijeme.....iako, bojim se ...ma da, ne za sebe...bojim se.....

I svaku vecer, pokusam biti nasmijan, ne zelim da se ona brine...i svaku vecer....dok suze teku pokusavam si cure preko telefona nasmijati, bojim se da prepoznaju...mislim, gotovo sam siguran da prepoznaju...i, u tim momentima pozelim samo nestati..jer, znam...samo sam teret, teret meni najmilijima, teret onima koje volim beskrajno vise nego sam sebe. Fuck...bas sada ide i Me and Bobby McGee......mogu i gasiti..ali, uvijek ostane u bufferu...uf....... I tako, svaku vecer pomislim, sutra mora...mora biti bolji dan, pojedem svoje tablete....upalim si tv, i...pokusavam ne misliti, pokusavam osluskivati i skretati misli na tv...pokusavajuci ono sto cujem svesti na bla bla bla.....i, jedva cekam da me...tablete ugase, u nadi da ce dan biti bolji. Da, nadam se...ali ne, nikada nije bolji. Ima, u svakom danu se nesto desi....nesto sto mi znaci puno, te trenutke mucam, gubim se, uvijek misleci da nista slicno ne zasluzujem. Ili je to poruka...ili je to posjeta...poneka ih dozivljavam kao ukazanje....prekrasne osobe do kojih mi je jako stalo...ukazanje, gledam ih sirom otvorenih ociju, pokusavam nasmijati....jako osjecam...sve osjecam, vidim. Tesko se nosim kada osjetim tugu....tesko se osjecam kada znam da osoba svijetli....a, vidim svjetlost kako podrhtava. Obicno se pokusam pribliziti....'zakrpati' rupe. Pokusam se koncetrirati...pronaci i zadnji atom snage da nasmijem...pomognem, ne znam ni sam. Mozda si sve i umisljam.....tko ce ga znati vise..... U pravilu...nakon tako necega...nastupa kaos, rekao bi...samo izbija kaos koji u sebi nosim. Padam u svoj svijet, nisko...duboko, osjecaj da smetam, osjecaj da ne koristim nikada i nikome...jednostavno osjecaj da smetam! Ono, kada znas da smetas, kada znas da si upravo tim prekrasnim ljudima teret, pitas se....zasto?? zasto su uopce gubili vrijeme...zasto? Suze naviru.....tesko je i disati, zelja za nestajanjem oduzima dah....pred ocima mi se vrte moje cure...ma ne, ni sam sebi...evo, ni sam sebi ne mogu opisati te osjecaje.....pokusavam, iz dana u dan tu si nesto zapisati...misleci da ce mi biti lakse, da ce pomoci...ali, i to postaje sve teze i teze, jednostavno je tesko pisati kada ti pred ocima nestaju slova. I, ako netko slucajno i udje u ducan...jer da, radim u ducanu.....mislim da je tesko sakriti suzne oci. I onda pomislim, ne.....ne, netko ce i o tome razmisljati..... Sve gubi smisao.....ali, bas sve.....

Mozda jedino previse znam, previse osjecam...ili si sve to umisljam......nema nacina da tiho, jako jako tiho nestanem, nema...za sada ga ne pronalazim..a, tako bi to volio......tako bi to volio, sebi...a, i svima meni jako dragima, mojim curama..... od kad umiram, bas kao na poklon nekom svom!

Read 44 times

Leave a comment