Wednesday, 06 September 2017 08:39

Prwpoznajem i imam kapacitet......

Rate this item
(0 votes)

Prepoznajem, znam prepoznati i imam kapacited biti veseo i nasmijan. Kao jeka mi zvuce te rijeci u glavi, rekala mi ih je meni...jako jako vazna osoba. mozda je i istina, iz nekog smo razloga dosli do toga, slozio sam se, zelio sam se sloziti, kao sto bi zelio jednom kada dodjem nasmijano reci ....dobro je sve.

Da, upravo to bi volio izgovoriti...cak ne toliko radi mene, nego radi svih, radi dvije jako drage osobe koje iskreno vode racuna o meni. Da, prvenstveno radi njih......jer, samo ne zelim smetati..a, upravo to cinim, i to..uvjijek iznova. Doista je beskrajno tesko zivjeti s tim osjecajem, doista je neizdrzivo znati i osjecati da si samo...samo visak i nista vise. Tesko je i kada...kada ti doista dragi, prekrasni lji posvete svoje vrijeme, uopce posvete paznju....uf, tesko je. Jednostavno se izgubim...rekao bi, bude mi drago, osjecam se povlasteno...ali, cim odu....uvijek ostaje onaj osjecaj, jbt....izgubili su vrijeme tu radi mene....zasto? Jednostavno nisam toga vrijedan...ma, niti zelim biti toga vrijedan..ne zelim! Ne zilim da ikada itko o meni razmislja, da na mene izgubi pa i jednu sekundu svoga vremena. Nikada i nikome ne zelim vise oduzimati vrijeme. A..opet, sa druge strane, desavaju mi se...meni, tako velike stvari...ja znam prpoznati ljude..osjecam ih, jednostavno osjecam, vidim...rekao bih. Pa mi se tu i tamo pojave...veliki, veliki ljudi, osjetim i energiju i tu prekrasnu ljepotu koja isijava. I, priznajem, znam na trenutke i uzivati, dozvolim se utopiti u toj prkrasnoj energiji, u tim ocima, u toj toplini...ali, onda opet...ostanem sam, beskrajno zahvalan....s pitanjem..kako li sam samo to zasluzio. I tu krenu suze...oduzeo sam vrijeme nekom velikom....a, ja to ne zelim.

I tako..iz dana u dan....i tako, svako jutro pomislim danas ce biti dobro, ali onda....iz dana u dan...ne da nije dobro, nego postaje sve gore i gore, sve je jednostavno neizdrzivo. Vise se ni djecu ne usudim na telefon nazvati...pri prvoj rijeci...vise ni suze ne mogu sakriti....taj osjecaj da sam teret i smetnja...jednstavno je neizdrziv. Potrosio sam se, umoran sam......umoran sam da se to ne moze rijecima opisati. Jedino je rjesenje u nestajanju...jedino jos sto bi...onako, naivno zelio....povuci za sobom svaku tugu meni dragih osoba, za sobom povuci sve nesigurnosti koje te prekrasne osobe osjecaju, sve bi to volio povuci za sobom.......nestati, na nacin...da ni sam cin 'nestajanja' nikome ne oduzme ni sekundu vremena, ni trag misli ni razmisljanja.

Od kad umirem...bas kao na poklon nekom svom

Read 54 times

Leave a comment