Tuesday, 10 October 2017 13:06

Danas

Rate this item
(0 votes)

...danas, bas danas..i bas sada sam se odlucio ponovno nesto napisati. Nisam si dugo nista pisao, mislio sam da je bolje da sam sebi ne priznajem pakao kroz koji sam(ili mozda jos uvijek) prolazio. Mislim, mogao sam i pisati....odabrao sam da si ne pisem, jer opisati ono kroz sto sam prolazio..mislim da ne postoji rijeci. Pisem u proslosti(prolazio) jer se doista nadam da je tome tako...iako, za sada...mislim da bi prikladnija rijec bila...prolazim......

Recimo i nazovimo to tako 'tranzicija' sa lijeka na lijek je recimo..iza mene. Nije mi, doista mi nije nista bolje...cak primjecujem jedan aspekt moje svakodnevnice koji mi se definitivno ne svidja...jer, mislim, zelim misliti da to nisam ja. Jednostavno planem prebrzo, planem...to nisam ja..i, sto je najgore, planem na nju..ona koja ne zasluzuje..ali nikada da bi cak ni povisio glas....a, ja izgubim kontrolu(kao da je ikada i imam)..i jednostavno planem. Problem mi je jako jako veliki sto sam i bez jedne doktorice ostao, jednostavno stvari su se tako poslozile i ja do nje vise ne mogu. Puno mi je znacila..puno mi obje znace..jako jako puno, i ne znam kako cu se s time nositi. Nisam dobio odgovor jesam li ja bio ja u vrijeme dok sam bio bez lijekova....nitko mi na to nije znao/zelio odgovoriti. I da, vrijeme je da sam sebi priznam.....napravio sam korak naprijed i pokusao se ubiti, mozda i preglupo to zvuci..ali, bilo je sve isplanirano....zastalo je zbog toga sto nisam dobio inzulina. Da, jer na direktno pitanje moje drage doktorice...moze li se to smatrati pokusajem suicida, ja sam odgovorio sa da....bez razmisljanja. Da, jer vjerujem da je taj jebeni inzulin rjesenje. Proslo je vec neko vrijeme od uvodjenja novog lijeka, vjerujem da je trebao i poceti djelovati...neznam, mozda se jadno i djetinjasto hvatam za lijekove...mozda bi sam trebao raditi na tome da se stvari promjene...ali, zelim li to??? Mislim da ne, toliko sam umoran od svega....da jednostavno...ne, vise ne mogu niti zelim nista. Ideja, taj jebeni osjecaj da sam postao samo visak....nista vise nego li do teret, sidro, višak kojeg one vuku za sobom...zaista je iz dana u dan sve tezi. Umoran sam..i ne mogu se vise s time nositi. Kada razmisljam o tome...volim sam sebe 'tjesiti'....ja ne bjezim od nikakvih problema..u biti, nemam ih.....ja sam problem, zelim sebe maknuti kako bi svima bilo bolje, kako bi svima bilo puno puno bolje. Ne mogu, umoran sam...jednostavno ne mogu...bojati se nekoga pozdraviti misleci da mu smetam......na zalost, zivot vise manje zivim preko faceboketa..pa, bojim se poslati nekome poruku..napisati komentar..jer, samo ne zelim smetati....ne zelim smetati..samo zelim da me nema, da nikada, nitrko ne zna za mene...da me se..toliko zaboravi kao da nikada nisam ni postojao. Iza sebe ostavljam...ostavljam dvije prekrasne cure, mislim...zene su to, bile su mi...i jesu sve, sve sto sam na svijetu ikada imao, ponosan sam na njih, beskrajno ponosan...i, ne postoje rijeci kojima bi napisao koliko ih volim........ali, zelim im se jednostavno maknuti sa puta, ne zelim da me osjecaju kao teret....zelio bi, znam da nece niti mogu...zelio bi da zaborave, da mi oproste sve greske koje sam...vjerujem..u odgoju radio.....grijesio sam, uvijek..na zalost u najboljoj namjeri....znam, to me ne opravdava...u biti, ja nemam opravdanja vise uopce za svoje postojanje..ja nemam nista..ja nemam sebe......odavno....i, na zalost, nemam jebenog inzulina!

Read 251 times

Leave a comment