Friday, 13 October 2017 06:44

Jucerasnji dan......

Rate this item
(0 votes)

Nekako, ponekad...tu i tamo...volim si pustiti da mi se misli 'slegnu', ponekad samo krenem impulzivno pisati....krenem pisati kada mi nije dobro, ne razmisljam, nikada ne citam sam sebi ponovno napisano..i nije mi ni vazno...mozda cu jednog dana sve to i citati...nadam se s osmjehom. Krenem i samo na 'papir' izbacujem tok misli.....ako se to moze zvati tokom, vise je to nekakav gejzir...ali on je sav neko pomjesan....nista tu u biti od toka nema.....Jucerasnji dan, jucerasnji dan ne! jako, jako jako me obiljezio....uzdrmao....dozvolio sam si sebi izmedju impulsivnog pisanja....ostaviti jos barem jednu noc, istina ..neprospavanu ali...ipak je noc iza mene..a, kazu da je jutrro pametnije od veceri...funny shit!

 Mijenjao sam terapiju...skidanje i ponovno uvodjenje ....definitivno sam prezivio pakao. Ono u sto sam gledao pogledavsi se u ogledalo.....figurativno...bilo je prestarasno i nedostojno, ne vrijedno nicega. Strah je sve prevbladao, mozda i doveo do nepromisljenih poteza....od ideje do poteza je doista malo, tanka linija. Kada se okrenem, danas....iz danasnje pozicije....objasniti cu, jako glupo...iz ondasnje pozicije....koju jos uvijek jako jako dobro pamtim...indiferentan sam, totalno indifirentan..a, sve je bilo smisljeno do samih detalja......Ako i maknemo sve sa strane...imam dvije doista izuzetne i prekrasne osobe koje o meni brinu. Na zalost...moju, nekako se poklopilo da bas u tom procesu promjene terapije nisam mogao ni do jedne ni do druge, jer...magarac kakav vec jesam, nisam si mogao dozvoliti smetati. Zaista sam osjetio kako gubim tlo pod nogama....nije pretjerivanje, moja je bacva postajala sve dublja i dublja, ono sto sam osjecao i kako sam se osjecao .....bio je doslovno pakao.... Mislio sam, ako je to ono sto je od mene ostalo, definitivno nisam vrijedan da nitko..ali bas nitko vise niti sekunde izgubi misleci....uopce i u bilo kojem smislu, misleci o meni. Nisam vrijedan...zaista nisam vrijedan. Prokletim stjecajem okolnosti..jer, doista...ako ista moze poci po krivom...meni naravno uvijek podje po krivom...jedan je telefonski poziv...bas me, doslovno zakucao za pod. Podjednako su mi vazne, prakticno zivim od jedne do druge i tom se snagom hranim...tim sam pozivom ostao bet meni...doista prevazne osobe. Istovremeno poklopilo se da sam primio poruku kojom je drugo 'druzenje' otkazano za tjedan dana.....nisam vise znao sto napraviti..a, pomoc...o da, pomoc mi je trebala...rijec, mozda samo jedna rijec nekoga tko ne osudjuje, nekoga tko zna saslusati...a, bez da podijeli glupe savjete u stilu...idemo na pivo pa ce sve biti ok......jebalao vas pivo!!!!!! Nesto sam morao, nesto sam morao napraviti....subotu sam odlucio i poceo skupljati hrabrost....skupljati hrabrost za jedan telefonski poziv....smijesno..smijesno zar ne?? Ja to i tako zivim godinama..i, prokljeto je tesko......iz postovanja, beskrajnog postovanja i postivanja tudjeg vremena....ne mogu si samo tako dozvoliti nazvati...pitati, mozda cak ni pristojno zamoliti...ne mogu, jer...nistavilo sam i ...smetam!!!!!! Dakle, hrabrost sam skupljao...subotu, nedelju, ponedeljak i utorak..a, sve sam te dane...samo tonuo, sve dublje i dublje, spavao nisam nista, doslovno sam se raspadao...trazio spas u telefonskom pouivu kojeg...sam sebi nisam mogao dozvoliti da ga obavim....fuck!!!!!!! Vise nisam bio u stanju sa nikime izmjeniti dvije recenice a da se ne rasplacem...jednostavno, stanje je postalo...doista neizdrzivo. Srijedu ujutro kada sam dosao na posao...bio sam odlucan (koliko god to ja..magarac i nistavilo mogu biti) napraviti, obaviti...telefonski razgovor. Odmah sam ujutro....okrenuo te brojeve u koje sam tjednima gledao.....okrenuo sam ih pun straha, nisam ni znao sto cu izgovoriti. Prvi puta...nisam imao srece/imao sam srece.....drugi puta isto, isto i treci puta. Razmisljao sam o odustajanju..pa da, nisam...jednostavno nisam vrijedan.....niti tako nesto zasluzujem....dozvoliti si samo tako...bahato....preko telefona traziti necije dragocijeno vrijeme....o ne ne ne ne. U glavi sam cuo zvukove, vrtio u sjecanjima dane koji su prosli.....slike mojih cura, samo su izvirale...slike mojih cura....slike jedinog sto na svijetu imam. Suze je, suze je jednostavno bilo nemoguce zaustaviti....funny shit, kazu da je dobro isplakati se...ali, plakati..plakati danima...vjerujte, nije ni malo dobro. Ni sam ne znam...kako sam uspio skupiti hrabrosti nazvati..taj, valjda po cetvrti puta.....predstavio sam se....vec umornim i mucavim glasom...i, fuck..prepoznao glas s druge strane...i, pomislio..ne, ne ne..nisam toliko zelio smetati...ne, ni sam ne znam sto sam pricao, doslovno ne znam..ali, zapamtio sam.....sutra, sutra u 14.

To je sutra trrebalo docekati....to je sutra u biti ono jucer o kojem sam si krenuo pricati. No, kud i kamo, bio sam mirnije...ma kurac mirniji..ali, znao sam, imao sam se za nesto uhvatiti.....cekati, brojati sekunde minute sate....svaki puta kada bi mi glavom prolazilo svasta...a, to znaci stalno. Brojao sam i cekao, strpljivo, razmisljajuci na koji se nacin ispricati da....da trosim dragocijeno vrijem meni vaznoj osobi. Postoji li nacin da se...nekome ispricas da si mu uzeo, uzalud potrosio vrijeme.....mislim da ne postoji..a, ja tako zivim svaki dan.

I tako...nekako je doslo(uvijek dodje, ne moze se izbjeci, ne moze se ubrzati...) to jucer u 14.....naravno, bio sam tamo vec u 13:30....naravno. Cak sam si na papiric zabiljezio nesto sto bi volio reci, izgovoriti......guzvao sam taj papiric nervozno u rukama. Da da, trebalo je pozvoniti...bojim se, bojim se...naravno da ce to zvono nekome opet uzeti vrijeme...... Srecom, vrata su se 'otvorila sama' ...mahnuo sam...samo da dam do znanja..tu sam, cekam, cekati cu cijeli dan...ako treba, tu sam. Uf...kako sam odahnuo kada sam se javio...sada mi je svejedno, ja nisam kasnio....mogu sada cijelog dana cekati. Kako je vrijeme prolazilo poceo me hvatati strah..ma kakav strah, totalna panika...mozda oduzmem vrijeme 'preko' radnog vremena..... Vec sam bio pred bjezanjem...pa ne mogu i ne smijem si to dozvoliti..no, srecom se frendica prosla hodnikom i....rekla da je radno vrijeme ipak..malo duze. Recimo da me to malo smirilo. Duboko sam disao.....iako sam primjetio da sam..kao prestajao disati na momente, nesvjesno....prestajao sam disati....pokusavao sam duboko disati dok sam papiric vec gotovo zguzvao u rukama, ne znam, vise nisam znao ni sto cu reci. Pozvan sam unutra...i, jednostavno...nisam rijeci uspio izgovoriti, samo sam se slomio.....slomio sam se iz milion razloga.....milion razloga koje samo nistavilo kao ja moze iszmisliti i njih zivjeti. Predlozena je hospitalizacija...pozvana je Ona....ja se nisam snalazio. I. da, vidio sam....ajme, nikada to necu zaboraviti...vidio sam tugu u ocima osobe koju beskrajno postujem...i, koja ni na jedan moguci nacin ne bi smjela biti tuzna radi mene....ali, bas ni na jedan smisleni nacin.....vidio sam tugu...uzasno sam se osjecao...gubio tlo pod nogama...jbt, koliko...koliko li samo sranja i stete ja mogu napraviti......Hospitalizacija..jbt, pa super, pun pansion, 3 obroka dnevno.....tko to nebi pozelio...ali, tu se poceo doista otvarati sav novi svijet......... Iskrena tuga u ocima prekrasne osobe koja to ne zasluzuje, ne od mene, meni neizdrzivo..i, morao sam to popraviti..kako god, drhtava njezina ruka koja je moju ruku drzala u ruci...jbt, kako sam se s tim rukama zapetljao......Pomisao da bi to zasigurno dovelo do zatvaranja ducancica, meni uz kucu, mozda jedinog 'sigurnog' mjesta, koliko god ja i tu bio neuspjesan...ipak, na dan barem jednu osobu uspijem nasmijati...uf, koliko mi samo znace osmjesi...danas dobiti osmjeh na poklon nije lako......pomisao da ..... mozda, mozda ipak...mozda je ipak pogresno nestati...da, da je pogesno...... Ne, ne nestajem....uvijek sam i sam osudjivao taj cin kao nesto kukavicko, gnjusao se i nad samom pomisli. S vremenom slozio sam si u glavi da cu tim cinom, mozda doista napraviti samo dobro jako puno ludi..a, ja volim raditi dobro, ja volim nasmijati! NE i NE....jucer je..kako god, u meni sve puklo...ostaje veliko NE i jasno da je to..kako si god tumacio...jebeno kukavicki cin...a, ja kukavica nisam!!!!!!!! Koliko god bilo tesko ili lako.....tu sam, tu cu bti...za svoje cure..ako vec za nikog drugog..za svoje cure kako bi im uvijek mogao biti blizu, boriti cu se zubima i noktima da im...da im budem uvijek na usluzi, koristan se moram osjecati.....MORAM!!! MORAM!!! Nisam kukavica, nisam to nikada bio....ne bjezim, nisam nikada od nicega bjezao....glupost je i pomisliti da ce drugima, bilo kome...to pomoci....rijeseno...zapecaceno. Znam...dolazi ponovno vrijeme bez terapije..pa vrijeme uvodjenje nove/stare....znam da me ceka pakao u glavi...ali, ako nista drugo, znam da ih imam uz sebe...moje cure, i....dvije doista..ali doista izuzetne i prekrasne osobe kojima je stalo...kojima..ne znam, kojima doista ne znam kako cu i hocu li ikada moci zahvaliti..... I dalje, i dalje cu se....intimno ispricavati za svaku sekundu koju sam im potrosio......ali, isto cu...isto cu tako biti beskrajno zahvalan i iskoristiti svaku sekundu uz njih kako bi se maknuo. Jer, maknuti se...doista, maknuti se je mozda samo jedan...mali mali klik.......i, moram ga napraviti...MORAM!!!

#dobroJeSve #NeTresiSe . jos sto ljudi, rijeci....situacija mi prolazi sada glavom...i da, valjda ne smetam, neznam...valjda ne, ikao i dalje zivim s tom idejom....raditi cu ono sto znam...nasmijati ...samo ako mogu, nasmijati......i, biti uz meni moje sve...moje cure!! Koliko god to mozda meni tesko bilo..ili lako...MORAM, jednom cu prekoraciti tu jebenu crtu nivoa na kojem zivim i onog racionalnog...jer, tu je problem...mozda i najveci.....vidjeti da si .....pogresan....a, shvatiti i 'prigrliti' da MOZDA ipak nisi......

 

 

Read 447 times Last modified on Friday, 13 October 2017 11:33

Leave a comment