Wednesday, 25 October 2017 07:57

Iz dana u dan......Roller coaster

Rate this item
(0 votes)

Vratio se na 'stare' lijekove....ne znam, rekao bi srecom jer me pokusaj prelaska na nove doista 'skupo' kostao, slomljen kakav vec jesam.....uf, nije bilo lako. Moram priznati, veselio sam se novom lijeku, iskreno sam se veselio i ocekivao...ma ne bas neko cudo...ali, ocekivao sam...barem jos jedan skalin vise iz te moje bacve....desilo se suprotno...zakucalo me jos dublje, puno puno dublje.

Sada sam na 'starom' lijeku....prvih sam dana bio...vjerojatno je to i nada, placebo efakat...ili bilo sto, uglavno...osjecao sam se bolje. Naime, prosao sam kroz jako jako tesko razdoblje promjene lijeka. Ono sto me najvise preplasilo.....a, nisam dobio pouzdani odgovor, ono sto me najvise preplasilo bila je cinjenica da....u trenucima bez lijekova(kojih je bilo pri promjeni....) simbolicno...pogledom u ogledalo....bojao sam se sam sebe. Nisam dobio odgovor je li to ono sto je ostalo od mene. Je li to ono sto sam ja postao, je li to kakav jesam dok nisam 'pod' lijekovima. Jer...doista, bojim se sam sebe....i ovako i onako..ali, ako je ona slika sto sam je gledao nekoliko dana...ono sto je ostalo od mene....doista je jadno. Mislim, truplo ispunjeno tugom, nesigurno, bez trunke samopouzdanja i jednostavno nespreman da prodjem kroz dan. Umoran sam od svega....ogromna je fizicka energija potrebna, tih dana ni to nije pomagalo. Iscrpilo me i tih...rekao bi i 10-ak dana sa...ponovno, nakon dugo vremena...prestrasne noci bez sna. Neznam ni sam kako to opisati....biti budan cijele noci sa strasnom 'bukom' u glavi je jako jako tesko. Tisina je oko tebe..a, opet je ta tisina toliko glasna da je to...doista zastrasujuca. Vratilo me to nazad nekoliko godina...imao sam osjecaj.....podsjetilo me na...gotovo godinu dana nespavanja, godinu dana sa temperaturom od 37,2 a...kao...'zdrav sam bio'. Iscrpljujuce....doista iscrpljujuce. Mozda sam vec i 10-ak dana na 'staroj' terapiji...u pocetku sam bio ...sretan, osjecao sam se...koliko toliko bolje, pogotovo nakon, rekao bih pakla kroz koji sam prolazio. Naucio sam se, sada se nalazim u opet, za mene osjecaju da tonem. Ali, spletom okolnosti, jednu sam stvar sa sobom definitivno rascistio...uvidio sam, osjetio i dozivio koliko bi...moje 'nestajanje' u stvari bilo pogresno. Koliko god sam ja sebi to tumacio kao cin...kojima bi svima olaksao, nisam zelio ni misliti na sebe, ja ne zelim bjezati. Koliko sam god...uvijek na taj cin gledao kao na kukavicki cin bjezanja od problema...svoje sam razmisljanje okrenuo...i, postavio kao.....nacin da u biti svima bude bolje. Uvidio sam...definitivno da to tako ipak nebi bilo. Koliko god...ma koliko god tesko bilo, koliko god me opterecivao i gazio taj osjecaj koji je realan i jak...taj osjecaj da smetam, da sam visak...i da sam totalno pogresan...na ovaj ili onaj nacin...zbog svih meni dragih morati cu se...izgleda nauciti nositi s time. Mozda sam, mozda sam doista osudjen na dozivotnu terapiju...jer, plasim se samo i sjetiti se kako sam se osjecao onih dana bez iste. Ne znam, mozda je to samo i jebeni sklop u glavi, mozda samo jedna jebena sklopka koju bi trebalo prebaciti......ali, meni to u ovom momentu...iz ove, moje pozicije to doista izgleda neizvedivo.

Danas je dan....u kojem opet tonem, danas je dan u kojem opet suze ne mogu zaustaviti, dan u kojem pokusavam uhvatiti misli, ne uspijevam, i te misli koje ne uspijevam uhvatiti pokusavam skrenuti u neki drugi smjer....ne uspijevam. Uvijek to mozda i pogresno...ali uvijek to povezujem i sa fizickom energijom...kada se ona izgubi, a imam osjecaj da mi je te fizicke energije potrebno jako jako puno da prodjem svaki svoj dan...jednostavno sve popusti. I sunce me kroz prozor grije...i pomislim kako bi se makar i tome trebao poradovati...ali, eto...nacelno lijepa i topla misao samo suze izaziva, tesko je i gutati....kao da zaboravljam disati....tesko je..ali, valjda tako mora biti. Prihvacam i grlim tu svoju bolest....moram se jednostavno...mozda, s time pomiriti. Davno sam sebe izgubio....ponekad, evo i sada, pomislim kako vise ni nema sanse da se pronadjem, mislim da sam...kao osoba koja je nekada bila nasmijana i vise manje bezbrizna...mislim da je nestala...i da se nikada vise necemo sastati. Uz puno energije...ostajem koncentriran...sto je moguce manje smetati, nisko...gotovo puzeci prolaziti kroz zivot, pozelim biti nevidljiv, jer...tako se i osjecam, nistavan...nevazan i obicno smece koje sve ljude oko sebe samo maltretira i opterecuje...jbg, jednostavno nije...nije lako.......

Read 384 times

Leave a comment