Saturday, 04 November 2017 09:48

Subota kada skraceno radim......

Rate this item
(0 votes)

Frustrira da znam da je sve bedasto....i da sam glup, no...svejedno sjedim ovdje i ne mogu suze zaustaviti. Sam, jos mi nitko nije dosao...mozda je i to dio problema..i ovako i onako sam, mozda cak to i zelim biti...potpuno beznacajan.

Moza je ibje da nikog nema, ne znam bi li suze uspio sakriti. Osjecaj bespomocnosti, bezvrijednosti...jednostavno prevladava, taj osjecaj da smetam, da samo smetam jednostavno me preplavljuje...tesko je s time se nositi. Mozda bi trebao biti veseo, ceka me...nacelno, veseli i uzbudljiv vikend na kojemu bi trebao biti zahvalan, trebao bi doista biti sretan. Vec pri prvom pozivu dragih ljudi pokusao sam na sve nacine izbjeci. Radi se o 'moto vikendu' ...ono sto volim, dobri su mi ljudi 'osigurali' motor kako bi se s njima mogao voziti i uzivati. I, jednostavno ne mogu prestati plakati...jednostavno ne mogu dozvoliti da im smetam, ne mogu dozvoliti da netko....bilo tko...na mene uopce trosi svoje vrijeme...meni je to uzasavajuce....tesko mi je i beskrajno se sramim toga. Nisam se uspio 'izvuci'...jednostavno nisam jer su nagovaranja bila toliko jaka da me na kraju bilo sram odbiti....a, tako ne bih volio nikome smetati.

Pece me savjest da odlazim ranije s posla...koji u biti i nije posao, sjedim ovdje ko magarac(srecom...nemam opcije i ne znam gdje bi drugdje odlazio).....11 je sati a jos mi nitko nije ni usao. Mozda i srecom....sram bi me bilo sakrivati suze iako, ne bi bio prvi puta da to radim....ma kakvi prvi puta :( Sjedim...sam, na zalost, glava mi govori sve suprotno od onoga sto bi trebala...i, sto se vise mucim misliti na bilo sto drugo.....na pamet mi pada ona kako me poljubila i pozeljela da se dobro zabavim, padaju mi na pamet moje cure...za koje sam...vise manje beskoristan i...u biti samo teret. Znam...u biti ne znam, vise doista ne znam sto bi mogao napraviti. Koliko se god trudio, ulagao cijelog sebe...sjedim ovdje uglavnom sam, samo stetu radim...a opet, jednostavno nikome...nikome na svijetu nebih imao hrabrosti da kazem da cu dobro obavljati bilo koji posao. Ne bih imao hrabrosti jer...znam da bih lagao. Van iz ducana, svaki socijalni kontak iziskuje ogromnu fizicku energiju koju sam odavno izgubi. Umoran sam, jako sam jako umoran.....a, toliko beskoristan i nevazan da me doslovno sram da uopce postojim.

I vecers ce biti tesko...znam da cu doci medju nasmijane ljude koji ce me pozdraviti...a ja cu se pitati zasto?? zasto?? kako, kako je moguce da sam ja sve to zasluzio....znam da nisam....znam, siguran sam da nisam. I..znam da cu se 'maknuti' i negdje sa strane...bez da ikome smetam...gledati ta opustena i nasmijana lice. Malo cu se 'nahraniti' tom opustenom atmosferom...uvijek pazeci da nikome ne smetam. Iako i to bedasto zvuci..jer, vec i samim svojim prisustvom, dolaskom.....smetam i jednostavno sam visak. I...obje moje prekrasne doktorice mi objasnjavaju da je pogresno...i, znam da je pogresno....a, opet ne znam objasniti zasto se tako osjecam.

I to sto radim skraceno...kakva glupost...kako do sada izgleda, danas nisam ni trabao raditi..ali i taj jebeni sat koji sam odlucio ranije otici...i to me pece savjest za popizditi...beskoristan...postajem jos beskorisniji..... I nista, evo....ni danas nista nisam napravio za njih...jedine koje su mi vazne...jednostavno nisam napravio nista. Tuga, ogromna je to tuga, osjecaj beskorisnosti koji gazi......i koliko sam si god obecavao da o tome necu i ne zelim vise razmisljati,...u ovakvim momentima...doista pozelim da me nema, na srecu svih koji ostaju......

Suze ne mogu zaostaviti...a, ogromna kolicina tuge me uvijek i iznova samo preplavljuje....pitam se...koliko uopce tuge u meni moze biti.......koliko???

Read 195 times

Leave a comment