Wednesday, 29 November 2017 08:40

Mozda je kisa

Rate this item
(0 votes)

Mozda je kisa, tmurno vrijeme, mozda je glavobolja...mozda je i jos jedna neprospavana noc u nizu, mozda je sve skupa zajedno, mozda je nista od toga....mozda je samo neizdrzivi umor koji osjecam...ni sam sebi ne znam kako bi to objasnio...vise je to neki Umor sa velikim prvim slovom, umor od svega....najvise od samoga sebe.

Moram paziti, ulagati napor u skretanju misli. U ponedeljak sam na pitanje pozelio odgovoriti kako sam na sebe odavno stavio kriz, ispravio se...pokusao to blazim rijecima objasniti...i rekao, kako odavno sam sebi po nicemu vise nisam vazan. Vec dugo, jako jako dugo sam sebi idem na zivce....dolazim ovdje i sam sebi se zalim....ponekad pomislim da mi je lakse ako to napisem, mislim...svakako je bolje nego da bilo koga uhvatim i pocinjem se zaliti. Od toga nema nikakve koristi.....meni je to apsolutno jasno....ali evo, dozvolim sam sebi to raditi. Sam sebi dozvolim priznati da sam jedno veliko nista...nesposoban i nevrijedan, nevazan u onom smislu u kojem bi zelio biti vazan. Zelio bi biti vazan svojoj obitelji......zelio bi biti vazan.......nekome, ne znam...... Sve sto radim, napravim..kazem...uvijk je sve pogesno...ili imam takav osjecaj..a i  to je jako jako tesko. Volio bi i sam sebi biti vazan...ali, ispada da je to jednostavno nemoguce. Dno bacve u kojoj se godinama nalazim postaje sve dublje i dublje, beskrajno me ljuti jer...imam osjecaj da si to sam radim, dozvoljavam tonuti..a, tonem...tonem sve dublje i dublje. Ne zelim to...ali opet, desava mi se...i sve to skupa prokljeto frustrira...jer, sva mi je jasno..a, opet, desava se i produbljuje....I ne samo to....znam na zalost da bez lijekova vjerojatno nebih ni mogao funkcionirati, nisam zaboravio kosmar koji mi se stvorio kada sam nedavno bio bez lijekova, kada sam prelazio na novi ljek. Naravno...sve je to bilo u najnajnajboljoj namjeri, ali...kosmar mi je to bio, kosmar koji je skoro zavrsio tragicno...da li? Uglavnom, skrecem misli, ne zelim o tome razmisljati, jednostavno ne zelim. Nevjerojatna je i gotovo nonsen cinjenica da...da mi je ponekad(cesti) jako jako tesko biti ovdje po cijele dane ...uglavnom sam sa sobom....jako, jako jako tesko, jako tesko koncentrirati se sa kaosom koji mi kroz glavu prolazi. Jako tesko skretati misli, zatomljivati negativu i tugu..iako, niceg drugog u meni nema. S druge strane, jednostavno ne znam gdje bi odlazio a da nemam ovo mjesto, jednostavno ne znam gdje bi odlazio...sta radio...ne znam. Svjestan da je sve skupa ova prica postala totalni neuspjeh...mislim, to je cinjenica koje sam svjestan...i, misljenja sam da bi je sto prije trebalo zavrsiti. Zavrsiti...zatvoriti za sobom, ne sram se neuspjeha...mislim, ja se vise nicega ne sramim...osim samoga sebe..u smislu kakav jesam, ali mi cak ni to..prema vani vise nije nimalo vazno...mislim, nikada nije ni bilo vazno. Svjestan da je besmisleno, neproduktivno, stetno cak...a, opet svakoga jutra dolazim, nikada do sada nisam ni pomislio da mi se neda ici. Ovdje nekako jos uvijek vidim neku svoju svrhu(rekao sam da je to teski nonsens), ovdje mi se dan ispuni kada nekoga uspijem nasmijati.....ali, od toga se ne moze zivjeti, jednostavno ne moze. Sve skupa se pokazalo kao promasaj i neuspjeh.....racunao sam da ce se s vremenom ljudi prepoznati iskrenost, dobru volju za pomoci....ncu reci da sam se razocarao...mislim, odavno sam daleko od ljudi....govoreci genralno, odavno ne razumijem ili ne znm objasniti si ponasanja....jednostavno ta moja idejak...u najboljoj namjeri nije prepoznata. Nakon 3 i po godine, postaje apsolutno jasno....mislim, jasno je to meni vec duze vrijeme. Tumacim si to drugacije, ljudi postaju kao kokosi...kako je Štulic to rekao, ili ovce? iako si ne dozvoljam nikada suditi. Sam sebi pisem ono sto primjecujem....sve samo neki trendovi, gdje odlazi jedan....tamo odlaze svi. Iskrenost, pokusaj pomoci vise nikome nije vazno. I da, vazne su cijene...to mi je jasno...ali, opet...iako imam iste ili nize cijene nego svi drugi...cak ni to nije prepoznato...mah, nije nista od toga prepoznato. I ne zamjeram nikome nista.....cak sam u poziciji da...bliski 'prijatelji' ne dolaze ovdje kupiti hranu.....ne zamjeram, ali mislim da je to pokazatelj. Konkretno..ispituju propituju, pomazem, uvijek bez skrivenih namjera, objasnjavam, pomazem koliko god mogu..onda jos i malo vise. Odlazim s njima odabrati stene.....i na kraju, netko drugi je savjetovao neku hranu...jer da je ta najbolja. Ok..ja je nemam, i necu je nikada ni imati..jer nije najbolja. Fuck...barem sam se malo ispuhao, priznao samom sebi misli koje mi tu i tamo svrate u glavu....pa, nekako nije se lako s time nositi...malo je deprimirajuce...mislim..nije li? Je....sam sebi postavljam pitanja i sam sebi odgovaram...tako je najbolje....barem razgovaram s nekim istim kao sto sam ja. I na kraju...da jasno je da bi nesto(sve) trebao mijenjati...pocevsi od sebe...pa dalje od posla. Sebe pokusavam mijenjati godinama, uz pomoc prekrasnih osoba.....ne ide, ne znam hoce li ici vise..ali, radim...trudim se, pokusavam i mucim se. Posao? da, i to bi trebalo mijenjati..ali u situaciji u kojoj jesam, jednostavno bi bilo kome lagao da ja mogu i da hocu raditi...bilo sto. Ne sramim se ja nikakvog posla...naprotiv, ali...mislim da bi lagao..a to ne mogu...kada bi stao ispred nekoga i rekao da ja to mogu...jer, intimno mislim da ne mogu, da me je pouno, puno bolje izgubiti nego naci.

I tako, 11 je sati...i jos mi nitko nije dosao...tko zna hoce li iko doci po toj kisi...tako da, ostajem i bez jedine mogucnosti koja me veseli...one da pokusam nekoga nasmijati....to me skupo, jako jako skupo kosta...cak i fizicke energije..ali to radim beskrajno iskreno i od sveg srca. Poklonjen mi osmjeh ispunjava moj dan.....

S druge strane...s duge strane imam puno, jako jako puno prekrasnih ljudi uz sebe, desavaju mi se velike i prekrasne stvari u kojima bi si volio dozvoliti iskreno uzivati..a ne, kao sto mi se to...ne mojom voljom!!! desava da budem, mozda i jos tuznije...da se stalno pitam kako i zasto? da mislim da nisam od toga jednostavno nista 'zasluzio' da mi bude neugodno da netko pa cak i pomisli na mene. Da bi se doslovno pozelio ispricati da doslovno....da, da bi se zelio ispricati da uopce postojim. Sve skupa...postaje nepodnosljivo, umor...gore spomenuti postaje nepodnosljiv. I tako..iz dana u dan, sam sa sobom moram provesti..bas to...cijeli dan.......

I da, na kraju, fejsbuk...koji me cak pomalo i zabavljao u pocetku...kada je prosla faza zbunjenosti :) ....bas mi je dopizdio....bilo mi je fora, naivno kao uvijek i sve ucinilo mi se iskrenim i fora, naravno..pogrijesio sam, sve te neke debilne motivirajuce fore...koje znam da su takve...najcesce me dovedu u situaciju da se jos gore osjecam....tipa, sve sto pozelis mozes, vjeruj i uspijeti ces....funny shit, vjeruje li doista netko u to....... Koliko me veselio, sada mi se pocinje...dozvoliti cu si to reci..a da mi nitko (fucking tko? kada sam sebi pisem) ne zamjeri....sve je to falso i daleko od stvarnosti. lajkovi...funny shit! Kao takav, treeba mi za psao...ali, vecduze vrijeme razmisljam da se odmaknem, ostavim otvoren HappyZoo a ja, kao stto bi doista i u zbilji nestao...nestanem, barem sa fejsa......

Read 215 times Last modified on Wednesday, 29 November 2017 09:45

Leave a comment