Thursday, 04 January 2018 07:57

Neprospavana noc......

Rate this item
(0 votes)

...samo jos jedna u nizu...neprospavana noc. Znam da nisam jedini...ali, umoran sam..jakojako sam umoran od neprospavanih noci. Uzasavajuca je ta tisina....dok u glavi postoji neizdrziva buka. Buka, slijed misli..koje je uglavnom nemoguce uhvatiti i posloziti....no u zadnje vrijeme sve su mi jasnije i jasnije, zastrasujuce i uspijem ih dohvatiti...

Ne uspijevam (vise) ostati u krevetu...vise ne, dizem se i pocinjem hodati kucom. Suze same krenu...samo teku...teku, obicno povezano sa jecanjem...nezaustavivim. Tako budan, ispunjen mislima i osjecajima....prvo mi cure padaju na pamet...i znam da ih nema....da me vise doista ne trebaju....da sam im samo teret, mrtvi teret koji vuku za sobom. Svejedno...uhvatim se kako hodam po kuci kao da ih trazim...otvaram vrata njihovih soba, nema ih...i, dobro da je tako...sve drugacije nebi bilo dobro. Jednostavno je normalno, prirodno da odu...ostaje mi samo misao da sam se trudio, da sam zelio od njih 'napraviti' dobre ljude. Znam da sam grijesio..ponekad jako....kajem se i beskrajno mi je zao zbog tih trenutaka..i, uvijek pomislim....nadam se da ce mi oprostiti. Danas...ja sam im samo teret.....doista nepotreban..... Hodam, vrtim se..ne mogu stati iako me i noge bole, ledja me bole...imam to trulo truplo koje nosim.....Otvaram i nasu sobu, tiho...sto tise mogu, gledam je kako spava....i suze ne prestaju teci. Mislim i sjecam se njezinog preplasenog pogleda...ociju dok me 'spasavala' na psihijatriji....dok je razmisljala zasto i kako.... Ja znam....samo sam smetnja..kao da vise ne pripadam nigdje, toliko sam postao teret da je nemoguce objasniti. I..koliko sam je god uspijevao otjerati...zelja za nestajanjem je uvijek tu i prisutna. Nocas sam otisao u kupatilo...na plocice na podu...udarao glavom...pozelio sam da mi pukne na pola....ili, da se barem israzni....otupi. Naucio sam se...i ne brine me dan poslije..i to sam izvjezbao....'placam' to ja ko skupo...ali, iz dana u dan dodjem tu, nakon neprospavanih i uzasnih noci. Pokusavam biti nasmijan....pokusavam nasmijati nekoga. Tesko je, neizdrzivo tesko jer..u pravilu i tu sjedim sam....uglavnom uzasnut sam sa sobom, ulazuci ogromnu ogromnu energiju u pokusaju da izgledam 'normalno'. U pravilu tuga je neizdrziva...mozda i neobjasniva..ali, jednostavno sam sebi ne mogu pomoci...nakon toliko vremena...znam se upitati..zelim li si uopce pomoc. Duboko u sebi...zelio bi da zelim, no nisam vise u to siguran. I dalje ispliva ideja da je nestanak u biti najbolje rijesenje..ne za mene..vec za sve oko mene. Ideja 'zrtve' da bi ostale spasio izgubila je na vrijednosti nakon njezinog pogleda na psihijatriji..a, drugi razlog za sada ne uspijevam pronaci. Sam cin je kukavican...ja nisam kukavica! Nisam kukavica! Pokusavam mir naci u svom znanju...saznanjima...no, oni me samo vode u doslovno nistavilo..jer, ono je sigurnost. Nedostaje...ima stvai koje nedostaju...nista meterijalno! zelim reci da se toga gnusam...nedostaje, znam da mogu..znam da zelim, ne znam bi li si dozvolio..je li uopce moguce.

Motor, na koji gledam kao na nesto doista posebno...nije to meni samo motor, jedna prekrasna prica, gotovo bajka i pokusavam si dozvoliti hraniti se time. Osjecam odgovornost, pitam se kako i zasto umjesto da si samo dozvolim uzivati biti dio jedne doista prekrasne price. Problem je..ne dozvoljavam si...kao nistavan...uopce pomisliti. Naucio sam se na sve gledati sa strane, ne zeleci nikoga opterecivati. Sigurnije mi je i ugodnije biti sa strane...i sa strane si dozvoliti uzivati u necijem uzivanju. Prepoznajem ljude...uglavnom me to plasi, prepoznajem sve, osjecam i vidim...da, vidim ljude...vidim svjetlost...boju, jednostavno vidim i osjecam citavim tijelom. Nije to lako..... Nedeljom, jedini dan u tjednu kada sam 'slobodan' dozvolim si otici djir motorom. Kada krecem osjecam i griznju savjest jer dan...jedini slobodan...necu s njom provesti. Ona je ....nevjerojatna i, veseli se mom veselju. Nevjerojatna je i time me vise plase neke misli....ali, i to sam rijesio sa sobom. Odem, prepustim se...duboko u sebi nosim pricu tog motora..koji nije samo motor. Daje mi neku simbolicnu slobodu. Osim na dugim, dosadnim asfaltiranim cestama....ne dozvoljava mi da puno razmisljam. Sloboda, adrenalina...priznajem i veselje....veseli me. I svaki pad, sranje koje se desi, moze desiti uvijek i samo osmjeh donosi. Osjecam se iskreno...slobodno i nesputano sam ispod te kacige..a, opet spojen s citavom pricom...sam. To zelim osjecati, iskrenost...slobodu, strast...nesputanu...iskrenu, slobodu od svega! Tesko je to...kada vidis i osjetis ljude....jako je tesko.

I evo me..jutros tu, ociju prepunih suza, vrteci faceboketo, besmisleno...idu mi na kurac motivirajuce poruke....mislim, cijeli je taj facebok kurac i anche picka kako bi veliki Franci rekao..ali, zastrasujuce istinito, jedini moj prozor u svijet....dok, dok mi na 'pravim' prozorima stoji oblak...magla.... Glavobolja je neizdrziva..je li tu od udaraca u plocice ili...ili je tu jer samo mora biti tu. Volio bi da me ne boli...ali, to je samo jos jedna od boli koju nosim sa sobom. Puno tableta pijem....razmisljam hocu li popiti jednu i za glavobolju....ne znam, atvorio bi oci...prepustio se i samo nestao...placuci...kao placem svakoga dana...misleci da je to najbolje za sve..kako mislim svakoga dana.....

Read 169 times

Leave a comment