Thursday, 29 March 2018 14:11

Mozda.....

Rate this item
(0 votes)

....da, mozda, a mozda i ne...vrijeme, kisno...aiko i kada je suncano bude oblacno. Kada je kisno...onda je puno oblacnije. Da...volio bih reci da je vrijeme, mislim da mi je doista vrijeme da se maknem.

Prelako je to....meteorolosko vrijeme okriviti, pa ono doista nije krivo...naravno da sam ja kriv. Sve sam krivlji i krivlji...sam si izmisljam rijeci, ponekad si dozvolim tako nesto, sam sebi samome sebi. Inace, ne...ne dozvoljavm si nista, pa ni zivjeti. Koje je to nistavilo....ponistavanje i nesnalazenje, gubljenje i trazenje iako sam od potrage preumoran. Toliko sam umoran da vise ni umor ne osjecam, mislim da se doslovno raspadam. Pokusavam selotejpom zamotati glavu...otpadaju drugi dijelovi tijela, fizicki je to doista vise nemoguce izdrzati, oci kapci se spustaju. Pokusavam, borim se drzati ih otvorenima...a, zelja za zauvijek zatvaranjem te zavjese je jednostavno neizdrziva. Zavjese pozornice, ni sam si ne znam objasniti sto i kako pisem, nisam si ni pisati dozvoljavao nekoliko dana. Danas sam jednostavno krenuo pisati...iako ni ne znam sto. I sam sam sebi dosadan, sam se sebi gadim..a, opet sam totalno na miru sam sa sobom. Volio bi nestati...jako bi to volio....Ili barem postati nevidljiv...kako bi bio uvijek uz svoje cure, kako bi im bio pri ruci. Ovako i onako to zivim svaki dan, kao da cijeli zivot, dan za danom...samo prolazi uz mene, razgrce tugu kao ralica snijeg...i, njome me zatrpava. Tesko je, sve je teze i teze izvuci se iz lavine tog snijega, ponestaje daha...nekako uvijek na rubu, pizda mu materina, toliko je zraka da ostajem ziv...patim, a nikako da krepam. Ne..ne i ne, ne zelim obitelji ostavitri traumu....pokusavam trcati livadama dok grmi, pokusavam i gledam u akvarije gurajuci u njih glavu...pozelim da dodje do kratkog spoja.......

Fizicki je neizdrzivo....psihicki mislim da sam toliko sebe ponistio da je to ireverzibilno stanje. No..iz tog svog tako zeljenog...nevidljivog mjesta, promatram, osjecam...toliko osjeca ljude da boli, moze li boljeti vise? i uvijek se pokusavam izmaknuti...pomaknuti ne dodirujuci nikoga, ne dozvoljavajuci si da nikome ne zasmetam pa...ni na koji nacin. Ono gdje se osjecam sigurno...postalo je neodrzivo, stetno i toksicno, ne po mene, nego po meni najdraze. Neizdrziv je taj osjecaj...ja vise nemam gdje otici, ja vise nemam sto raditi...ja vise nemam tko biti. I ovdje, jos jednom...mozda po tisuciti put sam sebi objasnjavam...ja nemam problema..ja ne bjezim, nemam od cega bjezati..ja se ne bojim...ne bojim se nicega...ja samo se zelim maknuti.....maknuti....maknuti, nestati..kako je pjesma rekla...od kada umirem, bas kao na poklon nekom svom. Umro bi...bas kao na poklon mojim najdrazima......

Read 83 times Last modified on Thursday, 29 March 2018 14:26

Leave a comment