posronja piše (121)
Ponedeljkom ujutro......
...prvo moram sam sebi napisati disklajmer, naime...neko mi se vrijeme gadio posronja(kao mjesto) buduci da su ga otkrili, sto se mene tice...neki zaista zlocesti ljudi, nisam bas imao volje pisati. Posronja je bio zamisljen kao moje, samo moje intimno mjesto gdje bi mogao..opet, sam za sebe....pisati, jer...ponekad mi se cini da mi pisanje pomaze(samo mi se cini)....pa su mi ga ti ljudi...rekao bih 'oskrvnuli'. Nema veze...valjda tako mora biti...na kraju krajeva...sam sam sebe oskrvnuo, jako...gadno..i, upravo zbog toga nastaviti cu pisati, svoje misli....kao da ih samome sebi pise, kao sto sam to oduvijek zelio. Praviti cu se kao da se nista nije desilo....iako, uf...puno, puno i previse toga se desilo. Dakle, mislim da nije tajna...QiQo ...gadite mi se...nikome nikada nista lose nisam zelio...ali, Vama gospodo...zaista...ne zelim ni nista dobroga...svejedno...ja zapisujem da ste pojeli govno.
Benduro
Benduro....naziv je jednog druzenja, hepeninga..neznam ni sam kako bi to nazvao, zaista neznam, Benduro je nesto veliko..jako jako veliko. Nemam, nemam motor odavno, trebalo ga je prodati i tu se jednostavno nije trebalo razmisljati. Neznam ni sam, neznam....kao sta...zaista neznam, imam, imam jako puno dragih ljudi uz sebe koji me se sjete, na mene misle......neznam, mogu im samo, beskrajno puta ponavljati hvala..iako to nikada nece opisati ono sto mi i koliko mi to znaci. S druge mi strane, neznam...volio bi nestati..nema veze...ovo nije i ne smije biti nikakav dio ove prekrasne price. Probati cu je ispricati bez spominjanja imena, ako je netko i bude citao, mozda se prepozna...meni, uvijek i samo veliko hvala na umu.....hvala....
.
Bilo bi vise sretnih
a mozda i vise dobrih
kad bi zivio tise
kad bih plakao tise svoj vijek
otkad umirem
bas kao na poklon nekom svom
Korizma...i jos ponedeljak......
Posronja kao takav je definitivno izgubio sav svoj smiasao, trebalo je biti intimno, moje mjesto gdje bi zapisivao ponesto, volim pisati...volim sam sa sobom podijeliti razmisljanja....Stanem..i, onda samo krenem pisati, nikada neznam gdje cu poceti, niti znam gdje i kako cu zavrsiti. Rekao bi da je posronja postao citan, pracen...sve skupa vise mi nema nikakvog smisla, nije bilo zamisljeno kao mjesto za citanje....definitivno nije.
Oni dani.....
I tako, dolaze, vracaju se...bas ti, rekao bi...oni dani. Svaki puta kada pomislim da sam napravio veliki korak unaprijed, dodju oni dani..koji mi jasno daju do znanja da se u biti nista ne mijenja. Jednostavno oni dani..kada dodju, bude jasno da je energija potrosena, da je umor, tuga .....jednostavno preveliko, da prevladava i u obliku omromnih valova zapljuskuje.....
Nova godina
Nova godina...a? jbt...nova godina kazu, meni je to...rekao bi cak, jako tesko vrijeme...jedva je prosao taj bozic, sada ide ta nova godina, zbunjujuce..za mene pomalo i zastrasujuce, gotovo je neizdrziv taj neki...ustaljeni 'pritisak', to neko neumjereno veselje, potreba i ustaljena ideja da su svi sretni i veseli, zaista??
kako si? si dobro? sve ok?
Ustaljeno pitanje...gotovo standardni pozdrav....ali, ako na trenutak zastanem...razmislim, ljudi koji me to pitaju...koliki je postotoak onih koji zaista zele cuti kako sam....znam da je mali..ali, uvijek me malo muci...kako odgovoriti na to pitanje.....
Jedan dan, slucajno subota......
I tako, kao i mnogo puta do sada...nakon gtovo neprospavane noci, budim se.....gledam oko sebe, pomislim, ne, samo ne jos jedan takav dan, samo ne jos jedan takav dan, puno mi ih je, umoran sam...jako jako umoran....
Tesko je......
...da, tesko je, svakoga dana biti dobro, jako je tesko. Vec godinama zelim da mi bude dobro, vec godinama, puno puno godina za sobom vucem tu ogromnu tugu koje se zelim rijesiti po svaku cijenu. I znam ja uzrok te tuge, mozda bi bilo bolje da je to osjecaj ljutnje, vjerujem da bi ga se lakse rijesio...ali, tuga...tuga je gotovo neizdrziva. Skupljala se u meni godinama, uz gomilanje tuge...svakog sam dana gubio polako i svako samopouzdanje i sbako samopostovanje. Kao takav...tesko je funkcionirati u drustvu, svaki je socijalni kontakt prokljeto tezak.....truditi se biti nasmijan, dok ti u grlu zapinje..a, osjecas kako se oci pune suzama. Osjecam jedino ljutnju prema samome sebi...i da, sam sebe krivim da sam si sve to dozvolio...no, natrag se ne moze...onog delbia kojeg sam ja poznavao...njega vec odavno nema. Lijekovi definitivno pomazu...i, naravno da sam se i ja naslusao prica...daj odjebi ljekove...daj...samo se trujes....ako si sam ne pomognes nitko ti nece pomoci. E..pa ja sam dosao do tocke gdje si sam ne mogu pomoci....pokvario sam se...izgubio sam sebe, delbi je nestao...
Samo za taj osjecaj..........
Naslov cu mozda, na kraju(iako ni neznam sto ce sve izaci sa tipkovnice) mozda sam sebi uspjeti docarati...definirati i objasniti na samom kraju, mozda je i to cilj..meni samome...ovog pisanja. Glupo je da si ne biljezim i sretne trenutke(sretne?? da...ponekad ih ima....zaista ih ima...trebalo bi ih biti) ali, obicno je taj jebeni...suzama zamagljeni pogled na tastaturu...triger da si krenem pisati.
More...
Da..i tako..bas i tako...samo dalje......
Da, bas tako..i dalje...prolaze mi dani, ponestaje mi energije....ponovno grozan osjecaj kao da gubim tlo pod nogama. Svim silama jednostavno zelim da mi bude dobro...nije dovoljno. Prelako je dijeliti savjete, znam..u najboljoj namjeri....ali, samo pozitivne misli....usudim se i ja isto savjetovati..ali, u iskrenoj nadi da savjetovana osoba zaista ima energije i da ce u tome uspijeti. Ja ne...ja ne uspijevam.....
i tako.....
Da...bas tako, dodju ti dani kada potones...ponekad mislim da sam takve dane odavno ostavio iza sebe, no....ponovno se pojavljuju. Uzasan je to osjecaj...jednostavno me preplavi tuga, nema bas puno drugih rijeci za to opisati....tuga, suze same krenu. Osjecaj je tezak, jako jako tezak, znas da si mali, totalno mali i besmislen, nevazan...i bez imalo samopostovanja. Nesposoban niti se naljutiti...samo biti tuzan...dok se suze same slijevaju licem....nemoguce ih je zaustaviti. I, ne...uopce nije bitno da si na racionalnoj razini svjestan svega...nekako, nemoguce se je uzdignuti do te razine...nedohvatljivih visina. Ti su dani sada puno puno rijedji...ali, time i bolniji...jer, ponekad pomislim, ponadam se...ostavio sam ih iza sebe. Taj osmjeh ....kojeg volim, zelim dobiti na pokon...i, uvijek ga nekome pokloniti....strasno puno kosta...kosta me ogromne fizicke energije.
Kriza srednjih godina i hobby
Naslov mi je bio zadan...text je napisan za jedan portal....ali, evo si ga stavljam i ovdje ;)
ja i faceboketo......
U pocetku sam svjetonazorski bija jako protiv te ideje...i, iako dolazim iz 'informatickog svijeta' nije mi nikada padalo na pamet otvoriti si account. Ne, nikako...svjetonazorski mi ta ideja ni sjela nikako. I stvartno, toliko lit...ni mi ni na pamet padalo da zavirin u taj....neki sasvim novi svit. Kada smo butigu otvorili...moje su mi cure rekle...stari, ne mores bez faceboketa...i, su mi ga otvorile. Na prvu...ja sam bio svi pestrasen..od svuda je svasta iskakalo....pak su mi jos zakomplicirale i rekle...moras imati i profil i stranicu...a, ja nis od tega nisan kapija. Bili su to meni...poprilicno zbunjujuci dani....nisam se snalazio (jos i danas se ne snalazim najbolje....ali...jbg)....poruke, postovi...sve mi je to iskakalo, zvonilo....bilo mi je jeno malo prekaoticno......