posronja

Da...bas tako, dodju ti dani kada potones...ponekad mislim da sam takve dane odavno ostavio iza sebe, no....ponovno se pojavljuju. Uzasan je to osjecaj...jednostavno me preplavi tuga, nema bas puno drugih rijeci za to opisati....tuga, suze same krenu. Osjecaj je tezak, jako jako tezak, znas da si mali, totalno mali i besmislen, nevazan...i bez imalo samopostovanja. Nesposoban niti se naljutiti...samo biti tuzan...dok se suze same slijevaju licem....nemoguce ih je zaustaviti. I, ne...uopce nije bitno da si na racionalnoj razini svjestan svega...nekako, nemoguce se je uzdignuti do te razine...nedohvatljivih visina. Ti su dani sada puno puno rijedji...ali, time i bolniji...jer, ponekad pomislim, ponadam se...ostavio sam ih iza sebe. Taj osmjeh ....kojeg volim, zelim dobiti na pokon...i, uvijek ga nekome pokloniti....strasno puno kosta...kosta me ogromne fizicke energije.

U pocetku sam svjetonazorski bija jako protiv te ideje...i, iako dolazim iz 'informatickog svijeta' nije mi nikada padalo na pamet otvoriti si account. Ne, nikako...svjetonazorski mi ta ideja ni sjela nikako. I stvartno, toliko lit...ni mi ni na pamet padalo da zavirin u taj....neki sasvim novi svit. Kada smo butigu otvorili...moje su mi cure rekle...stari, ne mores bez faceboketa...i, su mi ga otvorile. Na prvu...ja sam bio svi pestrasen..od svuda je svasta iskakalo....pak su mi jos zakomplicirale i rekle...moras imati i profil i stranicu...a, ja nis od tega nisan kapija. Bili su to meni...poprilicno zbunjujuci dani....nisam se snalazio (jos i danas se ne snalazim najbolje....ali...jbg)....poruke, postovi...sve mi je to iskakalo, zvonilo....bilo mi je jeno malo prekaoticno......